Blog - studeni 2017
srijeda, studeni 29, 2017
Potpuno šokirana i užasnuta pratim današnja događanja u Haagu. Apsolutno vjerujem u zadnje  generalove riječi: Slobodan Praljak nije zločinac….

Da jeste, ne bi  onom drhtavom  rukom ubio sebe! Nakon izdržane dvije trećine kazne,  imao je  pravo vrlo brzo izaći na slobodu, ali da ukaže na nepravdu i laž, on je izabrao smrt pred očima svjetske javnosti.


I dok nekakva gospođa  iz suda  poslije njegovoga čina tumači kreaturama u odori da je popio otrov, vrhovni  kreator kaže OK! Tri puta sam danas to gledala, taj monstruozni , mirni OK.  Kao da je krepala ovca, ili se dogodila neka posve nevažna stvar.

Uostalom, nakon smrti ČOVJEKA  samo na tren su zastali, i nastavili suditi Hrvatima. A mi, ko ustrašene, jadne, frustrirane ovce – ŠUTIMO! Nigdje prosvjeda, čak su i ona tri preostala osuđenika  došla na nastavak suđenja. Da sam na njihovom mjestu, ni dizalica me ne bi mogla dovesti u sudnicu. To bi bio moj znak prezira koji  je tim kreaturama u svojoj zadnjoj rečenici, pred samu smrt uputio general  Praljak.


Pročitala sam  na nekom portalu: “… Sutra će se u crkvama čitati evanđelje po Luki, u kojem Isus kaže „Narod će ustati protiv naroda, i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa po raznim mjestima, gladi i pošasti;  bit će strahota i velikih znakova s neba.“ Riječ  je Gospodnja.

Što je učinio Haaški sud? Umjesto suživota, pomirenja i tolerancije svojim  presudama donio je  još veću, golemu, neizlječivu mržnju među narodima u BiH. Pretužno!




lijepa-nasa @ 18:00 |Isključeno | Komentari: 0
ponedjeljak, studeni 27, 2017
Dok sam 18.11. sa unucima koračala u Koloni sjećanja, pričala sam im priče iz života starog Vukovara. Do 1965. godine Dunav i Vuka su redovito plavile ogroman dio grada i predgrađa, a te 65. bilo je najgore. U školu sam sa prijateljima išla po skelama, jer voda je bila duboka po ulicama. Pričala sam im o nepodopštinama koje smo činili na putu u školu, a oni baš vole slušati te priče, pa mi je najstariji predložio: ti bi trebala napisati knjigu koju trebaš nazvati „Bakine priče“.
Dobra ideja, jer u ovim godinama i sa ovim iskustvom imam materijala za doista puno priča. To bi mogao biti način da opet spojim Vukovar i Neretvu, jer iz Vukovara pamtim predivne dane djetinjstva i rane mladosti, a iz Ploča i Neretve sav ostali dio života. Osim onoga studentskog, Sarajevskog!
Već dugo vremena i sama razmišljam o tome, ali se nikada nije imalo vremena.
Sada ga konačno imam!
Iako su mi fotke iz vukovarske prošlosti izgorjele u roditeljskom domu, nedavno sam otkrila i neke spašene: ja na Prvoj svetoj pričesti u crkvi sv.Filipa i Jakova, i u ranoj mladosti sa našim paterom u pauzi izgradnje crkve sv. Josipa Radnika.








lijepa-nasa @ 22:26 |Isključeno | Komentari: 0
petak, studeni 24, 2017

Puna nam je kuća suvenira, i u Pločama i u Vukovaru. Kada dođu Neretvani, donesu svoje, Dubrovčani opet svoje, Primorci svoje, a Šokci nigdje bez  šokačke kuće i vezenih flaša.

      Neke ljude i radi tih suvenira sigurno neću nikada zaboraviti.

 
















lijepa-nasa @ 18:00 |Isključeno | Komentari: 0
četvrtak, studeni 23, 2017
Jučer sam bila u Virovitici, na sahrani pateru fra Flavijanu Šolcu, legendarnom župniku iz moje  rane mladosti. Zajedno sa njim i župljanima, nas je grupa petnaestogodišnjaka i mrvu starijih gradilo crkvu Gospe Fatimske  Veliko je djelo učinio, sagradio je crkvu ni iz čega (baš kao don Petar pločanski, samo je bio puuuuno drugačiji), proseći po svijetu, a i mi mladi putovali  smo sa njim. Tu su crkvu  četnici sravnili sa zemljom za vrijeme Domovinskog rata, pod parolom da je na tornju  crkve bilo puno ZENGA i oružja.

A da je bio legenda dokaz je da su mu  na sahrani bila 82 svećenika, biskup, autobusi  sa župljanima iz Vukovara i Iloka i njegovi sumještani iz Virovitice.

Ušla sam u autobus koji je crkva organizirala za svoje župljane, i utvrdila da poznajem samo  troje ljudi i dvije časne sestre. Nema moje generacije: ili su zbog rata potpuno  onemoćali i ne bi mogli izdržati cijeli dan, ili su poginuli. Pretužno je to.

Moj zakoniti i ja donijeli smo u autobus gajbu mandarina, jer su nas Opuzenci stvarno dobro opskrbili: mandarine,klementine, šipci, suhe smokve, vino, maslinovo ulje, bombonjere, ušećereni bajami…  ma svašta su nam donijeli.

Bio je  mudar potez donijeti mandarine župljanima, svi su se jako obradovali. Jedna je gospođa uzela gajbu i išla od sjedala do sjedala  vičući: tek ubrano, izvolite…..

Onda sam upitala patera jesu li oni u crkvi dobili mandarine? Ne, ni jednu jedinu, ni Karitas nije dobio ništa. Bila sam  iznenađena, jer su ovdje u Vukovaru već navikli da im Neretvani donose tone mandarina. Znam da su Opuzenci poslali za otvaranje nove tržnice, a Pločani su donijeli djeci iz OŠ Blage Zadre. Koliko sam razumjela patera, ni županija nije donijela iako su do sada svake godine donosili. Dok je Marija Vučković bila u Županiji dotle su i dobivali. Sada su tamo neki drugi ljudi iz Ploča i Metkovića i ne mare oni za Vukovarce.

Takav je život: nešto prije, a nešto poslije, ali sve se jednom zaboravlja. Ma što misle Vukovarci, da su oni nešto posebno?







lijepa-nasa @ 19:57 |Isključeno | Komentari: 0
ponedjeljak, studeni 20, 2017
Nadam se da ćete mi oprostiti što ovih dana pišem samo o Vukovaru.
Naši su se Opuzenci tek jučer vratili doma, krenuli su kasno poslijepodne, a čini mi se da su i Pločani do jučer biti ovdje. No, najvećim dijelom Hrvatska se još prije dva dana vratila doma. Ali Vukovarci u kolonama i dalje tiho, u šutnji i molitvi hodočaste križnim putovima. Jučer je obilježen pad Borova naselja, a danas stradanje Vukovaraca u Veleprometu, logoru kroz koji je prošlo oko 10 000 zarobljenih branitelja i civila od kojih je ubijeno ili nestalo njih oko 700.
I dok spremam kuću, slušam Hrvatski radio Vukovar koji čitavi dan od ponoći pa do mraka evocira uspomenu na velikog čovjeka i novinara Sinišu Glavaševića pod geslom „Glas koji ne šuti, glas koji se čuje“.
Naime, prije 26 godina, baš na današnji dan, u noći sa 20. na 21. studenog 1991. pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi ubili su 264 civila i vojnika, koji su deportirani iz vukovarske bolnice, i odvezeni u logor te potom smaknuti u divljini farme Ovčara. Žrtve su bile uglavnom ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice. Među njima su bili i francuski ratni dobrovoljac Jean-Michel Nicolier i novinari Radio Vukovara Siniša Glavašević i Branimir Polovina. Međutim, u najvećoj masovnoj grobnici u Hrvatskoj, nakon Drugog svjetskog rata pronađeno je „samo“ 200 žrtava. Ostale likvidirane žrtve s Ovčare još uvijek nisu pronađene, i sada se nekako uvriježilo da je na Ovčari ubijeno 200 žrtava. Zašto se ne govori o onim mrtvima koje su Krajinski Srbi uspjeli iz Ovčare i iz drugih masovnih grobnica odnijeti i prebaciti na druga nepoznata mjesta dok je tu bila komanda pripadnika ruske bojne.
Ispričane su danas i mnoge nepoznate, užasne laži kojima su srpski mediji trovali svoj narod, i kad čovjek to čuje, ne treba se čuditi što je zavladala tako strašna mržnja među narodima. Neki je monstrum koji sebe naziva novinarom tvrdio da je u jednom dječjem vrtiću pronađeno 41 zaklano srpsko dijete između pet i devet godina. Tada vrtići nisu bili podijeljeni, pa nije jasno odakle im takva ideja. Piše taj monstrum kako su tijela te srpske dječice naslagana u vrećama, iz kojih su virile glavice bez ušiju koje su im „odsekle ustaše“. Svi svjetski mediji preuzeli su ovu strašnu laž. Ali, sutradan je sve demantirala Jugoslavenska narodna armija. No, cilj je postignut, posijana laž naišla je na plodno tlo. Ni danas u Srbiji veliki dio ljudi ne zna da je to bila laž. A naš Siniša Glavašević ni u jednom svome radio izvještaju nije lagao ni proklinjao. Blagost, dobrota, istinoljubivost, i stalna molba Zagrebu da pomogne Vukovaru bile su njegova odlika.
Ali hrvatske vlasti slabo su ga čule. Hrvatski medijski urednici su mu izvještaje sjekli, a Srbi su sasjekli njega. Tužna sudbina jednog izuzetnog čovjeka.







lijepa-nasa @ 19:37 |Isključeno | Komentari: 0
subota, studeni 18, 2017
Mislim da je Vukovar jedino mjesto u Hrvatskoj gdje se Hrvati susreću u zajedničkoj ljubavi i kolektivnom sjećanju na užas, a gdje nema štandova sa janjetinom, prasetinom, cajkama i ostalim šarenim lažama.
U beskrajnoj koloni sjećanja, lagano i tiho koračaju ljudi koji se najčešće mole, pjevaju pjesme posvećene gospi Mariji, ili se tiho razgovaraju ratni prijatelji koji se prisjećaju strahota iz 91.
Gledam ispred sebe dvojicu očeva kako na ramenima nose svoje dvije malene djevojčice koje nemaju više od tri godine, ali se drže za rukice kao da ih nitko razdvojiti ne može. Pogodilo me kad sam vidjela da na Policijskoj postaji vukovar nema nikakvih oznaka, samo prazna ploča gdje je nekad bio natpis. Jasno mi je zašto je tako, a opet ne mogu vjerovati da su naši političari takve jadonje i kukavice.
Dominiraju različite prekrasne nošnje i transparenti na kojima su nazivi mjesta ili postrojbi iz kojih dolaze. Susrećem puno prijatelja i dobrih ljudi koje poznajem, ali samo se kratko pozdravljamo, nema se vremena jer kolona odmiče. Čini mi se da je ove godine najviše članova i poklonika HOSa, ratnika koje izuzetno cijenim. Nakaradna državna politika prema ovim nesebičnim ljudima koji su masovno ginuli i bivali ranjavani učinila je svoje. Kao da su ljudima otvorili oči i srca,i politici usprkos, bilo ih je doista masovno. Susrećem se i srdačno pozdravljam sa Damirom Markušom, čovjekom koji sebe nije štedio ni u ratu, niti sada u miru, neustrašivim i velikim ratnikom HOSa u Vukovarskoj postrojbi. Pozdravljam se s još jednim velikim ratnikom, Marko Radoš Mara, koji je zbog Hrvatske izgubio pola svoga tijela. Vidjela sam i naše Pločane, Opuzence, neke Dubrovčane.... U koloni su i moji gosti iz Ljubuškog, Nikola Kraljević i sin mu Luka, i Ina frendica sa svojim dragim je tu....
Kiše nije bilo, ali jeste hladnoće i sivila!
A večeras slušam na TV hvalospjeve o tome kako u Vukovaru više skoro i nije problem naći radno mjesto, već je problem masovno iseljavanje. Manje od pola Grada se vratilo ovdje živjeti, a sada i to malo bježi po cijeloj Europi. Ma ne znam zašto odlaze iz ovoga predivnoga Grada kad posao više nije problem. Bit će iz obijesti, tako im se hoće!
Mamicu im političku lažljivu dodvorničku!
Napomena: Tko želi vidjeti više fotografija, nalaze se na fb stranici Lijepe Naše Neretve!
Ulaz u Policijsku postaju Vukovar


lijepa-nasa @ 21:46 |Isključeno | Komentari: 0
petak, studeni 17, 2017
Nakon godinu dana opet smo zajedno Opuzenci  i mi. Sad je to već postala tradicija, i mislim da bi nam njihov nedolazak u ove dane silno nedostajao, a vjerujem da bi i njima  bilo drugačije da nemaju taj susret sa nama.

Grad je sav raskopan, a sipi sitna jesenja kišica, i znali smo da im treba puno vremena dok dođu do nas, ali kada dođu, to je pravo narodno veselje. Naše svinjarije uvijek ih obraduju, svi su raspoloženi, veseli i orni za "rad". A poslije dobog ića, iločki traminac je odabir svih, čak i žena, a i meni je to jedini alkohol koji mogu u malenim količinama konzumirati. To kraljevsko bijelo vino doista predivno miriše dok se pije. Onda dolazi red na pjesmu! A poznata je stvar da svi Dalmoši pjevaju k'o grdelini. Odabir pjesama je, naravno, uglavnom domoljuban. Baš onakav kakav treba biti i koje moje "komšije" ne mogu smisliti. A mi uživamooooo.

No, brzo prođe, prebrzo. Mi se zbilja puno i dugo trudimo da budemo savršeni domaćini, ali kao i sve lijepo, brzo završi. Ma nema veze, jer istina je  što reče jedan gost mojoj susjedi: Adio, vidimo se iduće godine.



























 

lijepa-nasa @ 21:29 |Isključeno | Komentari: 0
četvrtak, studeni 16, 2017
Kao i lanjske godine, i preklanjske, i  godine prije toga….. ponavlja se ista priča. Dolaze nam u Vukovar naši dragi Neretvani, njih  50 bit će sutra opet u našem dvorištu. Čak  je i vrijeme isto: tmurno, sivo, slinavo, nikakvo – kao i one tužne 1991. godine. Možda je to i dobro, da svi oni koji se dolaze pokloniti herojstvu branitelja Vukovara, svim onim tisućama mrtvih, desetinama tisuća prognanih barem malo osjete kako je  bilo onoj tužnoj koloni  gladnih, uplašenih, protjeranih, promrzlih ljudi.  Dan prije konačnog pada Grada tužan je i tragičan skoro isto kao i sam 18. studeni.  Zapravo, cijeli je ovaj tjedan depresivan do bola. Svima u ovome Gradu!!! Ne mogu od tuge više ni Hrvatski radio Vukovar slušati,  stalno bih plakala dok ga slušam.

I ma što tko  mislio,  treba uvijek i uvijek iznova podsjećati građane ove zemlje da je Vukovar bio najveći konc-logor u Europi iza 2.svjetskog rata. U kolovozu te 91. cijeli je (civilni) Vukovar sišao pod zemlju, i tamo ostao do pada Grada, jer granate su padale bez prestanka. A gore, iznad njih, ginuli su njihovi sinovi i očevi, gorjeli su domovi i nestajao je voljeni Grad.  Na dan 18. studenoga 1991.  na području Vukovara , na istočnom, slavonskom bojištu bilo je oko 82.000  neprijateljskih vojnika, od kojih je  18.500 četnika i pripadnika drugih paravojnih formacija. Od oružja su imali toliko toga, što su Hrvatski branitelji samo mogli sanjati:  1097 tenkova, 984 oklopna transportera, 664 topa do 100 mm, 372 topa preko 100 mm, 84 VBR-a i 874 minobacača.

Naše su snage  na području Vukovar - Vinkovci - Županja imale 12 puta manje  vojnika – tek 6773, od čega njih oko 4.000 u samome Gradu, 15 tenkova, ali samo dva u Vukovaru, 11 oklopnih transportera, 52 topa od 100 mm, 32 preko 100 mm, jedan VBR i 68 minobacača.

Prema dokumentaciji vidljivo je da je na Vukovar je ispaljeno milijun i 500.000 granata iznad 100 mm te više od pet milijuna granata ispod 100 mm. Bačeno je i 2500 bombi od 250 kilograma. U prosjeku je na Vukovar dnevno ispaljivano oko 8000 projektila.

JNA i paravojska imale su gubitke od oko 8000 ljudi, oko 300 onesposobljenih i uništenih tenkova (od toga je pola uništeno na Trpinjskoj cesti) i oklopnih vozila, te 25 zrakoplova i helikoptera.

5000 branitelja i civila je poginulo ili je pobijeno u Vukovaru, što čini  trećinu svih hrvatskih žrtava u Domovinskom ratu.

Danas je Vukovar na prvi pogled lijepo uređen Grad, pun cvijeća i parkova, ali nema ljudi, nema posla. Tu i danas, 26 godina nakon pada Grada djeca idu u odvojene vrtiće (znam po mojim unucima), a odrasli u odvojene škole i kafiće. Ovo postaje grad umirovljenika, mladi bježe glavom bez obzira, a ostaju  uglavnom oni koji  čekaju smrt u svome Gradu, ili  nemaju drugog izbora.

Sitna jesenja kiša lagano sipi, Grad se puni ljudima, svaki čas se čuju zvuci sirena , i vjerujem da će ove godine doći preko 100.000 ljudi iz Hrvatske i svijeta. To su oni istinski domoljubi, oni koji su možda i sami imali pakao rata i oni koji istinski cijene žrtvu Vukovara.

A onda će svanuti novi dan, i kao u priči, čarolija života će nestati. Po prirodi nisam pesimista, ali Vukovarcima se ne piše dobro.  Usprkos tome što se otvaraju i rekonstruiraju nove i stare  građevine, popravljaju putovi , obnavlja vodotoranj za čak  25,2 milijuna kuna, pričaju se bajke o suživotu i životu od strane političara i medija, Vukovar po drugi put u 27 godina opet polagano umire i nestaje.  Jeste li možda čuli da se otvorila neka tvornica? Ne,  zatvaraju se i one koje su uspješno radile (Biodizel Vukovar).  Moje je dijete osuđeno da od jedne svoje policijske plaće izdržava sebe, suprugu i svojih petoro djece, svoga sina studenta koji je dobio rješenje o stipendiji  Grada Vukovara koju ove godine ne dobiva iako je očistio prvu godinu medicine čak u lipnju, plaća za dvojicu najmlađih sinova  vrtić,   dvojicu školuje u osnovnoj i srednjoj školi. A za njegovu  pametnu, vrijednu  i visokoobrazovanu suprugu u Vukovaru nema  posla. Imala ga je, ali zahvaljujući nakaznoj državnoj politici firma je uništena.  Ne pripadaju ni  jednoj stranci, pa njihova sudbina nikoga ne interesira. Zapošljavaju se jedino i isključivo djeca i rođaci podobnjaka na  vlasti.

Ali moj sin ima vrlo otežavajuću okolnost – bio je sudionik Domovinskog rata, ništa nikada nije ukrao, i nije blizak facama na vlasti.

Bože moj, hoće li se ikada razbistriti ova rijeka zla?!




lijepa-nasa @ 19:35 |Isključeno | Komentari: 0
Brojač posjeta
1609258
Arhiva
Index.hr
Nema zapisa.