Blog - veljača 2010
subota, veljača 27, 2010
U pjesmi iza riječi «Ulicama moga grada» idu riječi: trubaduri sviraju!
Ma kod nas ne svira nitko, nemamo čak ni limenu glazbu, već se u nekim dijelovima grada umire od smrada.
Već dugo vremena bode mi oči  ruševina staroga Tehnokristala. Nemam pojma u čijem je vlasništvu  sada ta zgrada, ali tko je da je, treba se stidjeti. No, zemljište je, navodno, vlasništvo obitelji Peko.  Oko zgrade je ograda koja nije zaključana, kroz ulazna vrata svatko tko poželi može ući. A ulazi se na vlastiti rizik. Zgrada u kojoj se nekada živjelo i radilo, koja je u vrijeme kada su se tu proizvodili prekrasni kristalni predmeti, bila puna zvukova i boja, sada je pretužna ruševina.
Namještaj u prostorijama kao da je poharao uragan, na podovima su registratori, nekakve bilježnice, završni računi……. U WC-ima su špine odnesene, ali lavandini su još tamo. U jednom dijelu zgrade vide se ostaci na kojima su nekada stajali strojevi, gdje su ljudi radili. Pokraj toga – urušeni krov. Čista tuga!
























lijepa-nasa @ 18:49 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 25, 2010
Stabla postaju živi spomenik i podsjetnik na nebrojene događaje kojima smo svjedočili zajedno sa njima. Boje i mirisi stabala iz djetinjstva  ostanu nam cijeli život  zapisani u svijesti. Zato se ljudi često emotivno vežu uz pojedina stabla, koja u njihovom pamćenju dobivaju status sentimentalne vrijednosti. Ovakve sentimentalne veze postaju neprocjenjive. Danas sam na blogu imala jedan veoma lijep,  poetski komentar: “miris pilane borovine širi se gradom. čemprijesi iznad vrtića su nestali. u grlu me steže grop. pitanja naviru. da li je baš bilo nužno ukloniti još jednu zelenu oazu sa slike našeg grada.pogled sa mog balkona više nikada neće biti isti. umjesto u smiraju zelenila sada se zaustavlja na zastrašujućoj planini ugljena u luci. još jedna slika djetinjstva je nepovratno izgubljena.još jedna rana na mojoj duši.priroda plače suzama smole. miris borovine kao da pleše svoj posljednji tango. grop iz grla spušta se i steže oko srca ¨djeteta¨ koje voli svoj grad. ¨djeteta¨ kojeg boli ekocid ma od koga i sa kakovom pozitivnom namjerom izazvan.. miris borovine zauvijek nestaje... suze od smole zauvijek sahnu...zašto? pitanja naviru...odgovora nema...grop ostaje.” Nisam znala o čemu se radi, sve do povratka s posla, kada prolazim pored dječjega vrtića. Najednom se preda mnom stvorila širina, pogled na zgradu vrtića, na Močvaru, luku, more. Sve mi je kao na dlanu, čudno, dok nisam shvatila da više nema drveća. Bila sam doslovno šokirana. Još je bilo dječice u vrtiću, zalijepili su svoje nosiće na stakla i znatiželjno gledaju što se to vani radi. Hoće li i njima ostati urezana  u sjećanju ta sječa? Hoće li u život ponijeti predodžbu da drveće nije važno?  Naša udruga je sa djecom išla na mnogo mjesta saditi masline. Među školskom djecom širimo znanje o važnosti očuvanja okoliša, i koliko je važno uključiti učenike u ekološka pitanja na praktični način, dijeleći pritom s njima viziju zdravog planeta. Djeca uživaju u sadnji drveća i u učenju o njegovoj  važnosti po okoliš. U vrijeme globalnog zatopljenja, staro je  drveće potrebnije gradovima više nego ikad u povijesti ljudske civilizacije, jer danas znamo da guste krošnje staroga gradskog drveća mogu sniziti temperaturu okolnog zraka za 4°C, pa čak  i više u odnosu na površine bez drveća. Površine koje su u hladu drveća imaju daleko nižu temperaturu od površina direktno izloženih sunčevom zračenju. Drveće unosi u gradove elemente prirode, proizvodi kisik, uravnotežuje gradsku mikroklimu, zadržava vodu i vlagu, nastanjuje faunu. Prema istraživanju, drveće koje je povoljno raspoređeno oko stambenih zgrada može smanjiti potrebu za korištenjem klima-uređaja za 30 posto te za 20-30 posto smanjiti potrebu za zagrijavanjem prostorija. Uvijek sam osjećala veliku tugu za svakim posječenim drvetom, i teško mi je prihvatiti bilo kakvo opravdanje zašto se to čini.
No, svaka medalja ima dvije strane. Danas su članovi Udruge branitelja Grada Ploča, zajedno sa  radnicima Komunalnog održavanja i Javne vatrogasne postrojbe Ploče organizirali akciju pod nazivomBranitelji za djecu grada“. U sklopu zacrtanih poslova posječeni  su svi borovi na uzvisini iznad vrtića. U razgovoru sa braniteljima shvatila sam da je povod za rušenje ovih stabala  strah od njihovog loma i pada na djecu, na zgradu vrtića, na prolaznike –uglavnom roditelje i djelatnike vrtića, i na  parkirana vozila. Doista su ta stabla bila u gotovo vodoravnom položaju, i kada znamo koliko su u zadnje vrijeme velike promjene i u jačini vjetrova – već imamo prave pijavice, strah branitelja za djecu grada se može razumjeti. Jedan od razloga je i alergija na bor velikoga broja naših sugrađana. Vjerujem u najbolje namjere branitelja, jer su rekli da će tu, gdje su bili borovi  posaditi masline i cvijeće.                                                                               Osobno sam bila ogorčena kada se prije nekoliko godina posjekao onaj park preko puta autobusnog kolodvora. Danas je tamo jedan prekrasan prostor, puno ljepši nego onaj prije. Nadajmo se da će tako biti i na prostoru oko dječjeg vrtića u Pločama.
 





lijepa-nasa @ 21:20 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
«Za auto-olupinu dajemo vam 500 kuna, besplatno je odvozimo i recikliramo.
Besplatno odvozimo i recikliramo stare hladnjake, perilice, štednjake….
Besplatno preuzimamo otpadne gume……
C.I.O.S. grupa, vaš partner u očuvanju okoliša!»
Ovu  sam reklamu  pročitala u najčitanijem poslovnom mjesečniku u Hrvatskoj, Poslovnom savjetniku.
Za oko mi je zapela ne samo zbog veze sa očuvanjem okoliša, i vlasnika Petra Pripuza o kojemu ne želim pisati /zbog veze sa Azbestom/Plobestom/, već zato što je u sustavu C.I.O.S. grupe i pločanska Jadransirovina d.o.o.
A mi u Pločama pojma nemamo o ovoj pogodnosti, ljudi ostavljaju krupne kućanske uređaje pokraj kontejnera, napuštene automobile po ulicama.
Zašto nam Jadransirovina ovo ne reklamira, zaista mi nije jasno, to bi bila trostruka dobit:  i građanima, i njima, a bome i okolišu!
U čemu je kvaka?
lijepa-nasa @ 00:24 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, veljača 23, 2010
             Baš me iznerviralo pametovanje gračkog načelnika  na stranici Rogotin o problemu gradskog odlagališta Lovornik.
               Sjećam se kad su se Gračani odlučili odvojiti od Ploča i pripojiti Makarskoj općini. Ljudi moji što su tada ti likovi sve potraživali za «dotu».  Puno su toga i dobili, ali ne baš sve što su tražili. I ta njihova potraživanja nastavljaju se, evo, i u 21. stoljeću, nema im kraja.
Ovo sa odlagalištem je zbilja pravi igrokaz, i drago mi je da su se u Gradskome vijeću složili i lijevi i desni, i neovisni o zajedničkom stavu prema rješavanju ovoga problema.
Grački načelnik predlaže Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost kao arbitra u ovome sporu.
Treba realno sagledati probleme oko našega odlagališta. Općepoznata je stvar da ono i nakon 40 godina rada nema građevinsku dozvolu. Danas sam saznala da to koče Hrvatske šume. Ma šta ti likovi misle, tko su  oni, država u državi! Kao i Hrvatske vode, kao i Hrvatske željeznice, kao i Hrvatske pošte – mogu što hoće. Fond za zaštitu okoliša je državni, Hrvatske šume su državne, pa čiji smo mi jadni sa takvom državom. Istina je da su Metkovci svoju Dubravicu sanirali u cijelosti na račun toga istoga Fonda, što nije obveza  po Zakonu o Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost – to pouzdano znam.  A koliko daju nama za saniranje Lovornika? Mislim, negdje oko 50%. Zašto? Mi smo pristojni i miroljubivi!
Mislim da bi sada naši političari trebali biti doista odlučni, treba kategorično odbiti odlaganje Gračkog otpada na Lovornik, neka ga Gračani voze u Makarsku. Iz Fonda neće moći  vršiti na Pločane pritisak, jer što su nam dali, osim one hebene kazete za azbest  koju nitko drugi u Hrvatskoj neće. Gračani žele biti gospoda čistih ulica, bez  odlagališta, bez obaveze plaćanja, bez ikakvih obaveza.
A naš Grad treba slušati Gračane, Fond, Hrvatske šume i ne znam koga još. Ako Gračani ne daju dio sredstava koji su dužni, treba pritisnuti Fond, oni imaju novca, pa neka se pobrinu da Grački otpad ima gdje biti odlagan.  A ako ne daju za odlagalište, bome će dati za saniranje i dekontaminaciju prostora oko tvornice, i unutarnjih prostora zrade  bivšega Azbesta,   te za sustavno mjerenje zraka u Pločama. Toliko su nam dužni, to će po zakonu morati napraviti!

                                Gradsko odlagalište Lovornik u Baćini.       Foto: Ana Musa
lijepa-nasa @ 21:50 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 22, 2010
                Odlazak na sastanke u Sabor, odnosno na Saborske odbore ipak se isplati, barem za narod ako ne za lokalnu vlast. Naime, na prošli sastanak s početka ovoga mjeseca ponijela sam fotografije koje zorno pokazuju u kakvom je stanju odloženi opasni otpad na Lovorniku, pa sutra stiže ekipa iz državnog Fonda za zaštitu okoliša i energetsku  učinkovitost da utvrdi stvarno stanje. Znam da je vladajućima to tlaka, ali baš me briga, važno je da se onaj opasni otpad prekrije.
Državne vlasti ipak  moraju o tome voditi računa, jer Hrvatska i Europska Unija otvorile su pristupne pregovore o dvama poglavljima europskoga zakonodavstva, Okolišu i Ribarstvu.
                   U poglavlju Okoliš zahtijeva se prijelazno razdoblje za kakvoću zraka i vode, upravljanje otpadom, industrijsko zagađenje, upravljanje rizicima, te za zaštitu prirode.
                   Čitam u tisku kako Upravni  odjel za prostorno uređenje, gradnju i zaštitu okoliša,  Ispostava Ploče, poziva vlasnike nekretnina na određenoj čestici  na kojoj se planira zahvat  u prostoru – izgradnja trafo stanice»Čeveljuša» od 110 kv, koja je u Prostornome planu naše Županije naznačena kao građevina od važnosti za županiju. E sad gledajući logički, trafo stanica «Čeveljuša» trebala bi biti izgrađena na Čeveljuši, a u gradskim ćakulama sam čula da će biti izgrađena tik ispod Sveučilišta, ne znam sad da li lijevo ili desno od njega. Možda će biti najbolje da temeljem Zakona o informaciji zatražimo informaciju o  pravoj lokaciji.
                    Također u medijima čitam da je Grad Ploče po raspisanom natječaju trgovačkom društvu „Tommy“ iz Splita kao najpovoljnijem ponuditelju, na lokaciji tržnice u Pločama prodao  građevinsko zemljište površine 1087 metara četvornih i zgradu površine 251 metar četvorni za 2, 1 milijuna kuna. Izračunala sam cijenu temeljem samo 1.087 kvadrata, kao da uopće ne postoji ona zgrada od 251 metra, a cijena toga kvadrata  iznosi 365 eura. 
Sjetila sam se kako je nedavno inženjer Srzentić na svome blogu  SRZA pisao o tome prostoru.  Njegova službena procjena ovih nekretnina bila je 2.900.000,00 kuna, a Grad je na natječaj išao sa početnom cijenom od 2.000.000,00 kuna. Sjetih se rečenice toga iskusnoga inženjera:
«Ako mi stavimo nisku cijenu u startu, ona će jako teško postići puno više, jer je to dobar pokazatelj eventualnom natjecatelju sa koliko je investitor zadovoljan.»
Pitanje je da li bi grad umjesto 2.100.000,00 kuna  postigao cijenu od 3.000.000,00  da je kao početnu naveo 2.900.000,00.  To je ipak strogi centar grada! Ali kome treba iskustvo, u Gradskome vijeću su mnogo pametniji ljudi, koji se, očito, bolje razumiju u procjene! Uspjelo im od prve prodati tu atraktivnu lokaciju.

Azbestni otpad u već pokidanim vrećama u kazeti i građevinski otpad pun azbesta izvan kazete. Slikano 31.1.2010.

Foto: Ana Musa
lijepa-nasa @ 21:50 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 21, 2010
Je li moguće da Komin opet tone?
Ne znam kako je u drugim neretvanskim mjestima, ali oko željezničke stanice u Kominu vode opet  ima u izobilju. Ufajmo se u Boga
da se neće ponoviti prošli mjesec i onaj  užasni potop.
Jesu li odgovorni u Gradu Pločama i Županiji išta naučili u siječnju, jesu li što poduzeli da pomognu narodu?
Doduše, kratko je vrijeme od zadnje poplave, prekratko, ali pametni ljudi ne bi trebali čekati iduću godinu.
Ova naša klima pretvorila se u pravu englesku, kiša lije danima! Doduše, trenutno je sunčano, ali meteorolozi kažu da ćemo u noć ući opet sa kišom, a isto se predviđa i sutra, čini  se i prekosutra.









                                                           Fotografije: Vladimir Musa
lijepa-nasa @ 14:41 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
petak, veljača 19, 2010
Pokojni predsjednik Tuđman je u Strasbourgu , 6. studenoga 1996. u prigodi  primanja Republike Hrvatske u članstvo Vijeća Europe, rekao: Budućnost Hrvatske u našim je vlastitim rukama. Tada je tako i izgledalo, ali danas realno možemo reći da je 1996. godine predviđana budućnost danas, 2010.  sadašnjost, i  nismo se baš proslavili. Vjerojatno nam i je tako loše, jer smo sami stvarali tu svoju budućnost. I što dalje idemo, sve nam je gore, sve više tonemo.  Kao narod vrlo smo vrijedni i hrabri, to su osobine po kojima nas poznaju i u svijetu, ali ono što nitko osim nas ne vidi je naša umišljenost da smo pametni i mudri. Jer da je tako, prihvaćali bismo od drugih, starijih i priznatijih naroda njihova iskustva. Mi u Neretvi nedvojbeno smo najljepša dolina u Hrvatskoj, prelijepa i prebogata, sa neslućenim mogućnostima. Trebalo bi samo volje, jedinstva i nešto sredstava, i živjeli bi k'o u raju. Kao što smo zapustili i napustili sve vrijedno, to smo učinili i sa našim mladima. Stravična je ta opća nezainteresiranost za njihovu budućnost, to neimanje volje da se bilo što za njih napravi. A moglo bi se, samo da ih je malo poslušati, jer oni sami znaju što mogu. Nažalost, nema nikoga tko bi ih slušao, ili im želi pomoći.    Evo što sam pročitala   na web stranici znanost.com , a što su potaknuli mladi u jednom malom irskom gradu.
                         Na koledžu u malom irskom gradiću Kinsaleu profesor Rob Hopkins i njegovi studenti vodili su zanimljive rasprave o tradicionalnim ali i o kreativnim promjenama koje jedan grad može učiniti da postane zeleniji. Jedan od studenata, Louise Rooney, bio je posebno aktivan. Razradio je program tranzicije Kinsalea iz gradića ovisnog o uvozu i potrošnji, u samoodrživi gradić. Rooney je svoj program predstavio gradskom vijeću. Vjerovali ili ne, vijeće ga je poduprlo, i Kinsale je postao prvi tranzicijski gradić na svijetu. To je bilo 2005. godine. Danas je na svijetu čak 278 tranzicijskih okruga, gradova, sela i šuma (da, čak i šuma!).
Pogledajmo kakve su se promjene dogodile u irskom gradiću Kinsale od 2005. godine naovamo.
Poljoprivreda - Ako naraste gorivu, cijena će neizbježno porasti i hrani. Da bi doskočili očekivanim financijsko prehrambenim nevoljama, stanovnici Kinsalea sve više hranu uzgajaju sami. Napuštene gradske parcele vješte ruke pretvaraju u vrtove. Stanovnici Kinsalea zajedno obrađuju zemlju, uzgajaju voće i povrće i uživaju plodove svog rada kada dođe vrijeme za žetvu. Vrtove su napravile i škole. Nabavljeni su zajednički uređaji za kompostiranje, a vikendom se šeta poljima i šumom u potrazi za divlje rastućom hranom. Jednom godišnje najboljim kuharima dodjeljuju se nagrade za jelo koje je u cijelosti napravljeno od lokalnih sastojaka. Stanovnici s dodatnim interesom za poljoprivredu mogu za malu cijenu iznajmiti parcele zemlje od lokalnih farmera i na njima uzgajati svoju hranu.
Energija – smanjenje potrošnje je prvi, a prijelaz na alternativne izvore energije drugi cilj stanovnika Kinsalea. Program je započeo predavanjima, edukacijom i dijeljenjem letaka o učinkovitoj uštedi energije u kućanstvima i u industriji (dobra izolacija najbolji je saveznik za uštedu energije!), a nastavio se dodjeljivanjem donacija za izolaciju domova, lutrijama za one koji rade na uštedi energije, i usvajanjem standarda izolacije za sve novogradnje. U tijeku je i izgradnja anaerobnog digestora, što je veliki uređaj u kojeg se ubacuje poljoprivredni otpad, a iz kojeg se dobiva kompost i toplina – toplina će se koristiti za grijanje lokalne bolnice.
Transport - manje automobila, više javnog prijevoza, pješačenja i vožnje biciklom, načela su kojima se Kinsale vodi u promjeni svog transportnog sustava. Autobusne linije koje su postojale 2005. godine prilagođene su potrebama zaposlenih ljudi, autobusi voze češće (naročito u jutarnjim i poslijepodnevnim satima), autobusne postaje su natkrivene, omogućen je besplatan prijevoz bicikla u autobusima, a uvedene su i nove autobusne linije. Centar grada transformira se u mirnu pješačku zonu kojom vozi električni vlakić.Djeca se ohrabruju da u školu idu pješice ili biciklima. Za dva tjedna dolaska biciklom u školu, dobiva se popust za kupovinu biciklističke opreme. Za najmlađu djecu planirani su “hodajući” autobusi. Djecu na putu do škole i kuće prate članovi nastavnog osoblja......Ima toga još puno!
Inspirira li vas ovo na promjene ? Ipak ne, zar ne?!
lijepa-nasa @ 21:12 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 18, 2010
Čitam na bh portalu POSKOK  sljedeću  vijest: U manje od sat vremena nakon inauguracije, protiv Stjepana Mesića koji je silaskom s predsjedničke fotelje izgubio imunitet, Općinski kazneni sud u Zagrebu zaprimio je dvanaest kaznenih prijava od najbenignijih poput jedne za uvredu časti, te jedne za povredu zakona o zabrani diskriminacije do onih ozbiljnijih  za kazneno djelo veleizdaje. Vjeruje se da kaznenih prijava ima i širom Hrvatske...
                   Baš će biti zanimljivo ubuduće pratiti zbivanja oko ex predsjednika. Uvjerena sam da od sutra počinju njegove nevolje, bez obzira koliko ga mediji veličali i hvalili. Također sam uvjerena da on uopće nije bio obljubljen kako ga neki uporno prikazuju, već naprotiv – izrazito omražen lik u narodu, i omiljen (ne kužim zašto) u medijima. Ne vidim što je on to dobroga napravio u svojih tužnih 10 godina, a što zaslužuje biti zapisano u povijesti. Jedna bizarna sitnica, ali kažu da nije znao ni upaliti računalo, da je na svome radnome stoliću imao samo brdo papira i faks. Čisti primjerak 21. stoljeća.
                 Nisam danas gledala inauguraciju iz prostog razloga što sam bila na poslu. Ali rekoše mi  da novi predsjednik jako uvažava očuvanje okoliša, da  je i u govoru spomenuo ekologiju što  izuzetno raduje i o njemu stvara sliku novog doba. Nije novinar Mirković bio u pravu kad je Mesićev dolazak na vlast obilježio kao novo doba, dapače, njegovim odlaskom dolazi novo doba. Dolazi nam novi, obrazovani, zgodni, pametni, umjetnički nastrojen, tolerantni  predsjednik, koji će, nadam se i vjerujem, doista biti pravi predsjednik svih naših građana, a ne samo nekih!
O pokojnicima, tj. odlazećima bolje je ne pričati puno, ako već nemamo reći što lijepo.
U velikoj buci oko imenovanja novoga predsjednika, čuje se tek slabi šapat o zbivanjima oko  Imunološkog zavoda Hrvatske.  Ovoj ustanovi  za proizvodnju lijekova, farmaceutskih proizvoda i znanstveno – istraživački rad čija  povijest  seže u 1893. godinu dioničari su Hrvatski fond za privatizaciju, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje te mali dioničari. Nažalost, i ona je u procesu dokapitalizacije, a interesenti su izvana, stranci. Još jedan veliki lopovluk je u tijeku.
                Umjesto zagrebačkog sjaja i gospodstva kroz veliki školski prozor promatrala sam  ptice ispod kišnih oblaka, uredno postrojene na krovovima susjednih zgrada. Tko zna zašto, u jednome momentu sve su poletjele u zrak i nestale za tren.
Neodoljivo podsjećaju na ljude i ljudske postupke

Foto: Ana Musa
lijepa-nasa @ 20:23 |Komentiraj | Komentari: 38 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 17, 2010
                         Na dnevnom redu 10. sjednica Gradskog vijeća Grada Ploča bio je i  prijedlog kodeksa ponašanja vijećnika Gradskog vijeća Grada Ploča. Ne znam kako izgleda taj kodeks i je li usvojen, ali dobro je da se i o tome vodi računa.
                        Za one koji ne znaju, prema Klaićevu Rječniku stranih riječi, kodeks znači  zbornik zakona  koji se odnosi  na neko područje prava, ili pravilnik uopće.
Kodeks se u današnje vrijeme donosi na mnogim područjima života, pa bi trebalo povesti računa da se i o eko-kodeksu malo govori.
                       Eko kodeks je skup pravila ponašanja, misli, izreka vezanih uz ekologiju! Mi u udruzi ga imamo, ali on je primjeren za djecu.
Što s odraslima? Odrasli znaju, odnosno, trebali bi znati da naš život ovisi o našem odnosu prema prirodi, i da je čovjek glavni stradalnik i gubitnik u propasti eko sustava. Prijeko je potrebno hitno kultiviranje ljudskog nagona za posjedovanjem i izrabljivanjem zemlje, zraka i vode i stvaranje nove, ekološke kulture života nasuprot nekulture iživljavanja. Umjesto pljačkaša, izrabljivača i porobljivača prirode i okoliša, čovjek treba postati njihov štovatelj i prijatelj.
Bit okolišnog ili eko kodeksa je  iskazivanje poštovanja prema živim bićima i okolišu uopće   u njihovoj maloj ili velikoj zajednici. No stalna ljudska težnja je  podčinjavanje  prirode sebi, a ne njegovo prilagođavanje  prirodi.                         Preveliko izrabljivanje i pustošenje okoliša je i ugrožavanje sveukupne ljudske kulture i same egzistencije čovjeka i života uopće i pokazatelj lošeg stanja ljudskih odnosa i ljudske nekulture, te individualnog i kolektivnog egoizma.
Veliki papa Ivan Pavao II. je rekao: ekološka kriza je moralnog značaja i povezana je s dubokom moralnom krizom suvremenog čovjeka“.

 

      

lijepa-nasa @ 21:08 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 15, 2010
Prešli smo brojku od 300.000 nezaposlenih. Strašno!
Tko je kriv? Jesmo li možda mi sami, jer čini se da neprestano biramo ljude koji ne znaju voditi ni državu, ni ekonomiju.
Svi nekako imamo pouzdanja u Jadranku Kosor, ali ne može se pobjeći od činjenice da je u nekoliko mjeseci njezine vladavine više od 50.000 ljudi ostalo bez posla.  Unatoč haraču koji svi plaćamo, unatoč povećanju PDV-a.
Šutljivi narod i nesposobna vlast polako nas ali neumitno vode u provaliju.
Slušam danas da će vlastodršci opet prosjačiti po svijetu, idu po nove kredite, ali ovoga puta pod težim i skupljim uvjetima.
Zbog dužničkog ropstva i utjecaja globalnih korporacija koje se bave proizvodnjom sjemena i pesticida, u posljednjih 13 godina u Indiji se  bilježi val samoubojstava kakvo se ne pamti u ljudskoj povijesti, jer je 200.000 indijskih poljoprivrednika izvršilo je samoubojstvo.  Indijski mediji i nevladini aktivisti kažu da je to biotehnološki genocid,  jer u pozadini dužničkog ropstva poljoprivrednika stoji beskrupulozni rat svjetskih korporacija zbog zarade koji se ovaj put vodi preko genetički izmijenjenog sjemena. A to je dozvolila indijska vlada, ne zaštićujući svoje seljaštvo i vlastite interese.
Stenjemo pod jarmom gore nego u tursko doba. U svojoj vlastitoj državi, zbog nesposobnosti vlastitih vođa.
Hoće li naši seljaci i radnici, kao oni u Indiji, jedini izlaz naći u samoubojstvima. Pokralo im pšenicu, pokralo tvornice, prodalo banke, sad će i brodogradilišta, a lopovi uživaju  i glume  plemstvo.
 
lijepa-nasa @ 18:44 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 14, 2010
Vjera bez ljubavi čini nas fanatičnim!
Dužnost bez ljubavi čini nas zlovoljnim!
Red bez ljubavi čini nas sitničavim!
Moć bez ljubavi čini nas nasilnim!
Pravednost bez ljubavi čini nas okrutnim!
Život bez ljubavi čini nas bolesnim!



Jedno dijete u knjizi "Olovka piše srcem" na pitanje čemu služi srce, kaže:
Srce nam služi kad se uplašimo da se pipnemo za njega jesmo  li još živi...
lijepa-nasa @ 16:21 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, veljača 12, 2010
Zahvaljujući profesorici Ini Žderić, ravnateljici srednje škole i njihovom  profesoru Željku Markoti,  dobili smo tekst i slike (foto Ivona) sa manifestacije GASTRO 2010, održane u Pločama 10. i 11. veljače 2010. godine.
                    Srednja škola fra Andrije Kačića Miošića iz Ploča je bila domaćin regionalne manifestacije  Gastro 2010. za Južnu regiju (Zadarska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko neretvanska županija) .
Budući je red da svaka škola koja ima ugostiteljsko-turistička zanimanja bude domaćinom, mi smo prihvatili izazov kako bismo drugima pokazali da - iako nismo turističko  mjesto - to možemo.
I zaista, mnogi su sumnjičavo promatrali našu smjelost, ali eto, hvala Bogu, uspjeli smo pokazali svima da smo mali, ali velikog srca i da se uz dobru volju i iskren timski rad sve može. Gosti su otišli zadovoljni, sretni, ni kiša nas nije uspjela omesti, mi umorni, ali ispunjeni toplinom jer smo pokazali predivno zajedništvo naših škola, fer i korektno rivalstvo, a sve je odraz truda i rada naših dobrih mentora, učitelja i ravnatelja, a djeca su bila krasna. Nemamo loše riječi za nijednog sudionika.
Djeca su se natjecala iz 9 disciplina, 6 ugostiteljskih i 3 turističke.
Od naših su bili najbolji:
        Disciplina: Priprema prigodnog menu-a: 1. mjesto Daniel Štrbić
        Disciplina: Slatki izložak,  2.mjesto Roso Milena
Hotelsko- turističke discipline (HTT): Predstavljanje turističkog mjesta,  2. mjesto Mario Pavić
        Disciplina:  Poslovanje recepcije hotela,  3.mjesto Siniša Rašić.
Zapravo je svaka škola dobila po neko od prva 3 mjesta.
           Uglavnom, na državno natjecanje se ide u Vinkovce, a ja kao ravnateljica  ću se pobrinuti da svi naši mentori i djeca, bez obzira na osvojeno mjesto idu, jer su to zaslužili.
                 Puno se vidjelo i naučilo, a jako je korisno vidjeti kako to i drugi rade i da smo mi previše samokritični, a tako jaki i možda jači od onih koji imaju daleko bolje uvjete. Dobili smo sve pohvale,  čak da smo bolje organizirali manifestaciju od one na državnoj razina. Sve škole su dobile zahvalnice na sudjelovanju,  Hamove lađe i promotivni materijal  o Pločama.














lijepa-nasa @ 21:46 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 11, 2010
               Od 1991. godine tepamo našoj Hrvatskoj da je demokratska država. A je li doista?
               Čini  se da dio stanovnika na istoku i jugu zemlje  i ne mari za demokraciju, tu se spava pravi zimski san. Svi šute, svi mirni kao da je sve super! Neću govoriti o općepoznatom trovanju u našoj dolini, gdje bi normalni ljudi vikali do neba.
Da su se negdje u Istri ili oko Zagreba ovako nasilno prekinuli radovi na cestogradnji , od koje nam i bukvalno ovisi budućnost, narod bi se listom digao! Ali ovdje – jok! Pravi hrvatski šutljivci.
               Svijest i ponos nacije brane nam Istra i Zagreb. Tamošnje civilno društvo vrlo dobro zna što hoće, a što neće, zato što nije dobro. Kapital nameće projekte koji im donose novi kapital, ne mareći za interes stanovništva, nego samo svoj vlastiti.   Spontano okupljanje građana uzrokovano radom tvornice kamene vune Rockwool Adriatic d.o.o.,  završilo je kaznenom prijavom petorici mještana.   Povod optužnog prijedloga je prijava koja jednog od optuženih tereti za organizaciju javnog prosvjeda koji nije unaprijed prijavljen, a ostalu četvoricu zbog remećenja javnog reda i mira. No, ovi ljudi imaju potporu udruga, stanovništva, medija i HHO.
Kad smo mi dizali pobunu u Pločama, naši mediji to nisu ni zabilježili. A ono što nije zabilježeno, nije se ni dogodilo. Još traje spor radi azbesta, sada na Županijskom sudu, ali ni to nikome nije važno.                                                                  A u Zagrebu je  policija jutros oko 3.30 počela odvoditi prosvjednike Zelene akcije i Prava na grad koji su blokirali Varšavsku ulicu i na uglu s Gundulićevom postavili kontejnere kako bi spriječili izgradnju ulaza u podzemnu garažu u zagrebačkoj pješačkoj zoni.    Policijska akcija uslijedila je nakon središnjeg prosvjeda Ne damo Varšavsku na kojem se protiv izgradnje ulaza u podzemnu garažu Hoto grupe, prema policijskoj procjeni, okupilo više od tisuću prosvjednika, dok organizatori tvrde da je unatoč lošem vremenu, na prosvjedu bilo čak četiri tisuće građana. Investitor tzv. Cvjetnog prolaza Tomo Horvatinčić je, gostujući na HTV-u, obuven u duboke kaubojske čizme, organizatore prosvjeda optužio da u svemu imaju privatne interese (a sve su to mladi ljudi, uglavnom studenti)  kao i da stvaraju antipoduzetničku klimu. Napad je oduvijek najbolja obrana!
                                                        U "maricu" su privođeni neki silom

a neki milom

Zgažena ulica

Izvor: Pravo na grad
lijepa-nasa @ 20:12 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
utorak, veljača 9, 2010
                     Da nema Radio Ploča, te stranica Rogotina i Pločanske stranke, građani ne bi ni znali što se događa u gradu. Službena stranica grada štura je u informacijama, pa kad čovjek pogleda npr. stranicu grada Metkovića, razlika je kao nebo i zemlja.  Sve, ama baš sve, čak i sliku duge na nebu ili  rode na krovu njihov urednik objavljuje. Stranica je živopisna, vedrih boja, vijesti su kratke, obvezno ilustrirane slikama, i odnose se na sva područja života, a ne samo na politiku i političare. Građani se o svemu obavještavaju, iako imaju gradski list i dvije (ili čak tri, nisam sigurna) radio postaje. To se zove uvažavanje građana.
                    A mi?! Prelijepi, ali učmali  gradić, u kojemu s vremena na vrijeme bude nekih događanja! Od sutra u organizaciji naše srednje škole imamo natjecanje učenika ugostiteljsko-turističkih škola Gastro za Šibensko kninsku, Zadarsku, Splitsko dalmatinsku i našu županiju. Znam koliko se u školi već danima trude da sve bude uspješno, ali ne vidim da to nekoga iz medija interesira. Sutra će, valjda, javljati o tome!
                 Na stranici Rogotina čitam o trenutnoj vladavini maškara, o odsukivanju broda Orebić, o problemima mještana Rogotina u vezi prava na vlasništvo, a sa stranica Pločanske stranke nas obavještavaju da će se u ponedjeljak, 15. veljače 2010. godine u Pučkom otvorenom učilištu održati 10. sjednica Gradskog vijeća Grada Ploča sa vrlo interesantnim dnevnim redom.
  

Na službenoj stranici Grada ni riječi o svemu tome, zadnja je informacija napisana 5. veljače.                                          Zbilja ne razumijem zašto je tako?!

                    Na stranicama ovoga bloga često znam objaviti sasvim usputne, male stvari iz života koje nitko drugi ne objavljuje.  Tako već dosta vremena, kad nema kiše, sa prozora škole promatram jednog starijeg radnika Izvora koji redovito iza velikog odmora, oko 11 sati  vrijedno skuplja iza učenika papire koje oni poslije pojedenog sendviča  nemarno bace u okoliš. Bace, i vrate se u školu. A tada dođe on, taj radnik, i lagano, metar po metar čisti i očisti okoliš od papira. Znam da tako zarađuje svoju plaću, ali svejedno imam potrebu reći mu HVALA! I to je život, zar ne?!


lijepa-nasa @ 20:52 |Komentiraj | Komentari: 42 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 8, 2010
          Prošli tjedan nisam htjela objaviti fotografije kazete  na kojoj je "sanirani" azbestni otpad. No, slike sam odnijela u Sabor, gdje je iznenađeni direktor Fonda za zaštitu okoliša uskliknuo: pa ja ću odmah poslati inspekciju, odmah, ovo ne smije ovako biti. Nisam znala za ugovor između Fonda i našega "Izvora" po kojemu Fond gradi kazetu, a Izvor održava. A pod održavanjem podrazumijeva se zatrpavanje toga otrova.. A naši uspavani, kao Snjeguljica. Sada kad znamo da je "Izvor" u blokadi, jasno je da nema mogućnosti da bilo što poduzmu. A azbest praši, i dalje .....
Možda će odgovornima doći bar nešto do mozga kada pročitaju članak koji je prošloga tjedna objavio Novi list.

NAJVEĆI SVJETSKI PROCES: U TORINU SE UTVRĐUJE ODGOVORNOST ZA TISUĆE OBOLJELIH I PREMINULIH ZBOG AZBESTA

Azbest i dalje ubija



Optužnica tereti dvojicu vlasnika multinacionalne kompanije Eternit, Švicarca Stephana Schmidheinyja i Belgijca baruna Louisa de Cartiera de Marchiennea da su svjesno uzrokovali ekološku katastrofu i svjesno izbjegavali primjenu mjera sigurnosti
Romana Blasotti Pavesi ima 81 godinu, a iza sebe tragični niz smrti u obitelji koji je počeo 1982., kada je muž Mario obolio od mezotelioma porebrice i nakon godinu dana preminuo. Sedamnaest je godina radio u tvornici Eternita u Casaleu Monferratu i obolio je čim je otišao u mirovinu. Sedam godina kasnije od karcinoma pluća umrla joj je i sestra, potom sestrična, mladi unuk i na kraju 2004. razboljela se i kći Maria Rosa – umrla je od mezotelioma porebrice u pedesetoj godini života, a da nikad nije radila u tvornici Eternit.
    Gospođa Romana neumorno hoda hodnicima suda u Torinu, pozdravlja poznanike, strpljivo sluša nove priče, odgovara na pitanja novinara.
    – Vi ste iz Istre, znate, ja je dobro poznajem jer sam u Casale stigla krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća iz okolice Gorice, nakon što je povučena granična crta između Italije i Jugoslavije. Znam da je i kod vas bilo stradanja u brodogradilištima i tvornicama eternita: ovaj je proces u Torinu prilika za sve, postoji vjerojatnost da na kraju vlasnike švicarske multinacionalne kompanije Eternit proglase krivima i da se time postigne pravda za sve žrtve, veli gospođa Romana.
    Proces koji je u prosincu prošle godine počeo u Torinu, u regiji Piemonte, najveći je u povijesti ne samo Italije, već Europe i svijeta. Na optuženičkoj su klupi dvojica vlasnika moćne multinacionalne kompanije Eternit – Švicarac Stephan Schmidheiny i Belgijac barun Louis de Cartier de Marchienne.
    U četiri pogona za proizvodnju eternita u mjestima Casale Monferrato, Cavagnolo, Rubiera i Bagnoli godinama se azbestom trovalo radnike i obližnje stanovništvo. Optužnica tereti dvojicu čelnika Eternita za dva krivična djela: da su svjesno uzrokovali ekološku katastrofu te da su svjesno izbjegavali primjenu osnovnih mjera sigurnosti. Ako ih sud proglasi krivima, mogu biti kažnjeni i do 23 godine zatvora, a u slučaju takve presude, bit će prisiljeni platiti i pet milijardi eura odštete oboljelima i rodbini poginulih.
    U Casaleu Monferratu tvornica eternita zatvorena je 1986., a 1992. talijanska je država posebnim zakonom zabranila uporabu azbesta te počela s isplatom naknade oboljelima putem posebnog sustava određivanja visina mirovina. No, u tom gradu, kao i u ostalim mjestima gdje je multinacionalna kompanija Eternit imala svoja postrojenja, mještani i dalje obolijevaju i umiru: ne samo radnici, već i rodbina (u prvom redu žene koje su prale radna odijela, dolazile u dodir s tijelima, a naročito kosom muževa prepunom smrtonosnih vlakana) te ljudi koji su stanovali pokraj tvornice.
    Gospođa Romana predsjedava udrugom koja okuplja rodbinu žrtava trovanja azbestom, a iza nje je više od dvadeset godina borbe. Zahvaljujući istražnom sucu Raffaelleu Guarignelliju, koji je proveo višegodišnju istragu, proces je napokon počeo i od 8. veljače svakog će se ponedjeljka održati novo ročište sve dok se ne donese prvostupanjska presuda.
Torinski sud primio je oko 5.000 krivičnih prijava od rodbine poginulih i od oboljelih radnika i građana. Golem je to broj koji govori o širini fenomena: na svakoj prijavi je ime i prezime žrtve opakog minerala, nesavjesnog industrijskog iskorištavanja ponajprije izolatorskih osobina azbesta.
    Žrtve u Francuskoj
  U Francuskoj se sprema proces protiv Josepha Couveliera, čelnika francuskog ogranka Eternita koji je bio rukovoditelj u pet tvornica spomenute tvrtke od 1971. do 1994. U Francuskoj je dosad zabilježeno 44.000 umrlih od mezotelioma porebrice, a do 2025. godine predviđa se da će brojka porasti do 100.000.
    Borba protiv moćnih lobija
 Bit će izuzetno teško pobijediti jer se radi o moćnom lobiju, radi se o velikim interesima, proces će najvjerojatnije trajati duže od dvije godine, do tada ćemo možda stići do prvostupanjske presude, a do konačne, ako ikad do toga dođe, morat ćemo pričekati više od šest godina, veli Bruno Maccapani.
    Ubijanje uime profita
 Povijest je već potvrdila da su odgovorni znali, da se svjesno koristio azbest unatoč rizicima jer je ekonomičan, jer se njime stvarao ogroman profit, jer su države prešutjele masovni pokolj u ime razvoja i blagostanja. Žrtve azbesta podigle su optužnicu i protiv talijanske države i protiv Europske Unije, no odvjetnici traže izuzeće jer tvrde da je sigurnost radnika pitanje mjera zaštite na poslu, odnosno odgovornost vlasnika i rukovodilaca pogona.
stao središte europskih nada. Na hodnicima suda novinari iz gotovo svih europskih država, što je dokaz da su očekivanja velika.
    Francois Iselin i supruga rukovode švicarskom udrugom koja okuplja žrtve azbesta Caova, a uz njih je francuski novinar Patrik Herman, koji slovi za jednog od boljih poznavatelja problema s azbestom u svijetu. U Francuskoj, u gradu Dunkerque, poznatom po brodogradilištima, djeluje udruga udovica žrtava azbesta: jedanput mjesečno okupljaju se na trgovima grada odjevene u crno, u rukama drže fotografije umrlih supruga, sinova, unuka, a pokraj njih bijelu ružu, i čekaju pravdu.
    U Švicarskoj su do 1994. djelovale dvije tvornice eternita, i to u gradovima Payerne i Niederurnen, a od trovanja azbestom svake godine umire od 200 do 300 osoba. Francois Iselin nema dvojbe: švicarske vlasti odugovlače s procesom protiv Schmidheinyja i ostalih rukovodilaca Eternita jer je vlasnik moćan, ima veza posvuda i teško ga je napasti, te zato vjeruje sudu u Torinu, u presedan koji bi mogao otvoriti proces svjetskih razmjera.
    – Ako je zagađenje okoliša skandal, ako se u svijetu sve više širi primjena načela da tko zagađuje mora platiti, složit ćemo se da je još veći skandal umrijeti zbog rada, umrijeti zbog toga što moraš raditi da bi preživio. Trka za profitom, za bogaćenjem, prouzročila je tisuće i tisuće žrtava. Svjesni smo da je došlo vrijeme da se utemelji međunarodni sud za zločine na radu, institucija poput suda za ratne zločine, jer je logika ista, jer iza svega stoje vlasnici-ubojice, veli Iselin i najavljuje da će se 17. ožujka u Torinu održati međunarodni simpozij posvećen azbestu koji će okupiti najveće svjetske stručnjake.
    Bruno Maccapani čeka u redu s ostalim članovima udruge koja okuplja rodbinu žrtava azbesta na putu do prostrane dvorane gdje se održava proces. Izgubio je oca i brata, potonji je umro u 48. godini života, a da nije nikad ušao u tvornicu. Bruno mi priča da je cijeli Casale Monferrato pogođen opakom bolešću: svaki mjesec nova dijagnoza, svake godine 55 umrlih, i to u gradu od 36.000 stanovnika, a računa se da će tek između 2015. i 2020. godine zbog trovanja azbestom biti najviše žrtava jer, kao što je poznato, opaka bolest se pojavljuje i četrdeset godina nakon udisanja sitnih vlakana.
    Ljudi slušaju i prate odvjetničke okršaje u sudnici, a istovremeno se plaše utjecaja politike jer se talijanska vlada desnog centra upravo sprema provesti reformu pravnog sustava kojom bi se radikalno skratio rok trajanja procesa. Reforma tzv. kratkog procesa opasna je jer bi se nove odredbe zakona primijenile i na već započete procese, što bi konkretno dovelo do opasnosti od arhiviranja procesa zbog zastarjelosti.
    Švicarca Schmidheinyja brani tim od 26 odvjetnika, što si on, naravno, može dozvoliti – revija Forbes tvrdi da raspolaže imetkom od 20 milijardi eura. Na dan kada sam prisustvovao raspravi na torinskom sudu odvjetnički tim dostavio je predsjedniku suda popis od tri tisuće svjedoka koji će biti pozvani svjedočiti u korist vlasnika Eternita. Očekivalo se da će obrana učiniti sve da bi produžila proces, no broj svjedoka iznenadio je sve nazočne i dokazao da će biti izuzetno teško dobiti parnicu.
    Schmidheiny je tvrtku Eternit naslijedio od oca i danas se, osim biznisom, bavi ekologijom, napisao je nekoliko knjiga posvećenih zaštiti prirode, postao je svjetsko ime u sferi tzv. održivog gospodarstva. U autobiografskoj knjizi pod naslovom »Dugi put da bih pronašao sebe« prisjeća se i piše o događaju iz davne 1965. kada se otac Max gadno naljutio dok je čitao stručni članak koji je govorio o povezanosti malignog mezotelioma porebrice s azbestom. Bio je to članak američkog pneumologa Irvinga Selikoffa, direktora odjela za eksperimentalnu medicinu bolnice Mount Sinai u New Yorku, koji je objavljen 1964. kao rezultat studije provedene na zahtjev jednog američkog sindikata u cilju obrane radnika koji su radili na poslovima izolacije i rukovali azbestom.
    Autobiografija je postala dio dokaznog materijala jer je Schmidheiny svojevremeno izjavio da je prvi put doznao o štetnosti azbesta nakon 1976., odnosno nakon što je preuzeo vođenje firme Eternit.
    – Očito laže, znao je dobro o čemu se radi, no svjesno je odlučio spasiti tvornice i veliki biznis žrtvujući radnike koji su radili u tim tvornicama. Znao je za smrtonosnu opasnost od azbesta, a ipak je od 1975. do 1990., dok je rukovodio carstvom, udvostručio uvoz azbesta iz Kanade u Švicarsku. Godine 1994., kada je definitivno okončan uvoz azbesta u Švicarsku, na svakog je švicarskog državljanina otpadalo oko 100 kilograma azbesta, pa sami procijenite koliki je bio obujam posla unatoč tome što su arhivi Eternita bili prepuni kliničkih nalaza tisuće i tisuće radnika koji su radili u njegovim postrojenjima, priča Iselin.
    U Casaleu Monferratu dosad je od posljedica rada s azbestom umrlo više od 2.000 radnika i stanovnika malog gradića na jugu regije Piemonte: ljudi su živjeli od tvornice i pokraj tvornice, pričaju mi svjedoci tog vremena da je tvornica Eternit radnicima poklanjala proizvodni škart, da su pločama koje sadržavaju eternit popločavana dvorišta, građene garaže, natkrivana skladišta, radionice, da su se s njim igrala djeca. U cijeli su poslijeratni industrijski razvoj ugrađena ova smrtonosna vlakna, kako u Italiji, tako i u Hrvatskoj, zemlji velikih brodogradilišta i vojničkih postrojenja duž čitavog Jadrana.
 
 

                                                                           Elio VELAN    NOVI LIST d.d.
 

lijepa-nasa @ 18:35 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 7, 2010

Kada bismo slušali djecu, svijet bi bio mnogo ljepši, neviniji, bolji i vedriji. Djeca dobro vide ono što smo mi odavno izgubili iz vida, djeca osjećaju ljubav koju mnogi više nemaju ni za što osim za zgrtanje novca, djeca strahuju nad onim što većini više i nije neka posebna vrijednost.
                     Jedna mala djevojčica iz Rogotina promišlja o vodi, moru i otocima na način koji čovjeka dirne u srce. Tek joj je sedam godina, ide u drugi razred, a vidi da se oko nje događa nešto što njoj i njezinoj generaciji koja dolazi uzima ljepotu i bogatstvo našega prelijepoga kraja.


Mala Marina Markota za svoj rad zaslužuje čistu peticu:


Ja sam mala kapljica.
Nastala sam u Crnoj rijeci koja teče kroz Rogotin.
Važna sam jer svakom živom biću nudim svježu, zdravu vodu.
Krenula sam upoznati sve otoke i poluotoke primorskog kraja.
Kada sam stigla do Korčule,  upoznala sam dupina Flipera.
On mi se ponudio da mu stanem na leđa, da zajedno upoznamo sve otoke i poluotoke primorskog arhipelaga.
Zajedno sam s Fliperom izranjala i uranjala u more.
Kraj Mljeta smo vidjeli morsku medvjedicu s mladima.
Kraj Dubrovnika smo se divili starim kulama.
Dalje smo plivali do Hvara gdje smo upoznali Fliperovu prijateljicu Ritu.
Kada smo stigli do Paga, probali smo paški sir.
Oko Rovinja smo upoznali mnoge druge dupine.
Sretna sam što sam vidjela sve otoke i poluotoke Jadranskog mora.
Čuvajte naše otoke!
Ne prodajite ih strancima!
Takvu ljepotu trebamo sačuvati.
Zar ne???
 
Ožujak 2009.                                                                           Marina Markota 2. razred,  ROGOTIN

lijepa-nasa @ 15:33 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
petak, veljača 5, 2010
U jednom malome društvu jučer se nametnula tema o olovu u vodi. Riječ je bila o pucanju lovaca u liske i ostale ptice, i djelovanje olova iz metaka.
Zdravstvena ekologija procjenjuje i kontrolira čimbenike iz okoliša koji utječu na zdravlje, a tu spada i voda, jer bez zdravog okoliša nema niti zdravog čovjeka !!!
Ako jedan lovac u toku dana provedenog na Neretvanskim močvarama opali 15-20 metaka, a dnevno tu može biti na desetke lovaca, pošto kod nas nema lovostaja ni u vrijeme zabrane,  dobiva se ogromna  količina olova godišnje koje završi u  krovima, plićaku i vodama Neretve.
Njemačka, Danska, Engleska, zemlje Skandinavije, a među prvima i SAD donijele su zakonske odredbe koje zabranjuju upotrebu olovne municije na mnogim lovištima, a naročito u lovu pernate divljači na močvarnim i vodenim terenima.
Stručnjaci mi kažu da sve dok se nalazi u inertnoj sredini kao što je voda, čisto olovo ne predstavlja opasnost po živi svijet. Potencijalna opasnost postoji ukoliko se naruši stanje mirovanja olova, koje je, inače, veoma toksično. Kada olovo dospije u vodu, trenutno oksidira i dobiva zaštitni sloj koji sprečava toksično djelovanje. To se toksično djelovanje  može desiti samo u slučaju da u vodotok dospije veća količina jake kiseline koja bi aktivirala do tada inertno olovo.
Postoji samo jedan problem: kako to da su znanstvenici (dr.sc. Višnja Bukvić iz Metkovića) otkrili u neretvanskim ribama teške metale, čak i živu?



Kad smo već kod voda i zdravstvene ekologije, nisam mogla odoliti a da ne maznem ovu sliku sa bloga MODESTIBLEJZ, blog je fenomenalan, a tekst  sa i ispod slike: POZDRAVI IZ HRVATSKE  i nasukani Orebić pred lukom Ploče prava su realnost turističke i ekološke Hrvatske.
Slike nasukanog Orebića imate i na stranici ROGOTIN!

lijepa-nasa @ 23:29 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 4, 2010
                    Nekada nam je Zagreb bio daleko, daleko, a eto je došlo vrijeme kada ujutro pođemo tamo, a navečer smo već nazad, doma. No, uz vozača kakav je Dino to nije nikakav problem, zbilja je majstor svoga posla.
                   Sinoć kasno vratila se naša ekipa  u Ploče sa zasjedanja  32. sjednice Odbora za zaštitu okoliša Hrvatskoga sabora. Nismo bili samo mi predstavnici našega kraja, bili smo pojačani i nazočnošću Krešimira Vejića, gradonačelnika Ploča i Marije Vučković, dožupanice Dubrovačko neretvanske županije. Gradonačelnik je svoje (gradsko) auto ustupio nama, a sam se morao snaći za vlastiti prijevoz, što je lijepa i nesvakidašnja gesta.  Sama sjednica trajala je više od dva sata, predsjedala je zastupnica Marijana Petir, a nazočni su bili prof.dr.sc. Nikola Ružinski, Državni tajnik za zaštitu okoliša, Vinko Mladineo, ravnatelj Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, Milenko Popović, ravnatelj Uprave za mirovinsko osiguranje, Jozo Marić, glavni povjerenik HUSa Dalmacije,  dr. Sonja Padovan Janković, ravnateljica Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu (HZZOZZR),  dr.sc. Marija Zavalić, specijalist medicine rada iz Hrvatskog zavoda za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu, stručnjakinja za oboljenja vezana uz azbest i pet-šest saborskih zastupnika, članova Odbora. Naravno, bili su i predstavnici Vranjica i Splitsko Dalmatinske županije.
               Bit ovoga sastanka je bila analiza dvogodišnjeg rada, što je sve napravljeno na planu ostvarivanja prava azbestaša iz dijela mirovinskog osiguranja i djela odštetnih zahtjeva, te na planu zaštite okoliša, odnosno saniranja silnih površina Dalmacije ugroženih azbestom.
Svih pet predstavnika pločanske ekipe su sudjelovali u raspravi, i svatko je na svoj način ukazao na neriješene probleme. Pošto «svaki cigo svoga konja hvali» - što bi rekao naš narod, i ja ću se sama pohvaliti kako su  predsjednica i potpredsjednica Saborskoga odbora, zastupnice Marijana Petir i Mirela Holi, te ravnatelj FZOEU Mladineo izrijekom pohvalili moju malenkost za doprinos u rješavanju dijela problema sa azbestom, što je moja daljnja obveza, pa ne smijem i neću posustati.
Razočarao me predstavnik HUSa, koji je govorio na način kao da je sindikalac Vranjičana, a nas Pločane kao da Bog nije ni dao. Da sam ja pločanski azbestaš, istoga bih časa izašla iz sindikata kojemu je on čelnik.
O Vranjicu neka pišu Vranjičani, ali što se Ploča tiče sanacija površina zatrovanih azbestom nije ni upola dovršena. Činjenica je da površine zgrada «Azbesta» i okolo njih uopće nisu ni dekontaminirane, ni sanirane, ama ni jedan jedini metar. Stari Baćinski dom preuređuje investitor, a sav građevinski materijal pun azbesta jednostavno je pohranjen na Lovorniku, bez ikakve zaštite, kao i vreće sa azbestnim otpadom u kazeti, koje već uvelike praše. Mislim da je Baćincima učinjena ogromna nepravda, i ta se nepravda mora ispraviti. Azbestni otpad definitivno mora biti prekriven, i obećano je da će se to hitno učiniti. Ali, moramo se svi zajedno boriti da ni tako pokriven taj otpad ne ostane kod nas, to je naše pravo.
A što se prava radnika tiče, na tome se stalno radi, i ako pogledamo propise i stanje unazad dvije godine, ogromna je razlika. No, činjenica je i da je jako veliki broj azbestaša unutar te dvije godine umro, to mi je rekla dr. Zavalić, koja zna što govori, jer su svi podaci kod nje. Ako može biti neka utjeha, žalosna utjeha, neostvarena obeštećenja  umrlih azbestaša  nasljedna su, ali to se ne odnosi na one koji su prije umrli i nije dokazano da je smrt nastupila uslijed azbestoze.
Neki naši građani, koji nikada nisu radili u azbestu, ali su cijeli život proveli u Pločama, umrli su sa dijagnozom fibroze pluća.  Ustvari, azbestoza je fibroza pluća, uzrokovana izlaganjem azbestu. Znači, kada se nekome utvrdi takva dijagnoza, mora se sto posto utvrditi je li uzrok fibroze azbest ili nešto drugo.
Skoro će tri godine kako sam predlagala rendgenski pregled pluća svih građana Ploča, jer svi smo ugroženi, ali to očito nije ozbiljno shvaćeno!

Malo više od pola pločanske ekipe
lijepa-nasa @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
utorak, veljača 2, 2010
Sutra zorom odoh  ja sa mojim azbestašima u Zagreb, na sjednicu Odbora za zaštitu okoliša Hrvatskog sabora. Sjednica će imati samo jednu točku dnevnog reda: Problematika onečišćenja azbestom u Republici Hrvatskoj. Predsjednica Odbora, zastupnica Marijana Petir sama kaže da je problematika onečišćenja azbestom uz gospodarenje otpadom jedan od najvećih problema zaštite okoliša danas u RH. Istina je da je aktivnošću ovoga Odbora pokrenuto više raznih inicijativa, a u svemu smo i mi aktivno sudjelovali.
Danas sam ovdje pročitala jedan vrlo ružan komentar o osobi koja je osnovala i  vodi društvo «Žrtve azbesta». Svatko tko je radio u tvornici «Azbest» imao je priliku da osnuje udrugu i  učini nešto za sebe i druge, jer pomoć je doista jako, jako potrebna bivšim azbestašima. No, svi su se zabavili o sebi, o drugima ne vode brigu! A već su desetine ljudi dobile odštetu baš zahvaljujući ustrajnoj borbi dvojice ljudi koje sada pojedinci napadaju.
Nisam radila u «Azbestu» i nemam pojma tko je u nekim davnim godinama tamo bio radnik, a tko neradnik i lopov. Iskreno rečeno, nije me ni briga, jer velika je nevolja i jad stalno gledati iza, a ne ispred sebe. Ako si stalno okrenut glavom prema prošlosti, onda nemaš pojma kuda ideš i što je ispred tebe.
No, vrlo dobro vidim i znam  tko sada danonoćno radi za SVE bivše oboljele azbestaše, koji doista jesu prave i najveće žrtve jednog surovog sustava. Usput, uopće nije bitno da li je netko bio veliki radnik ili neradnik u toj tvornici, prašilo je svima isto, i svi su jednako ugroženi. U Europi je zabranjena gradnja stambenih naselja 11 kilometara daleko od centra gdje se radilo sa azbestom. Samo malo manje od azbestnih radnika, u opasnosti od bolesti su i lučki radnici koji su radili u njihovoj  najneposrednijoj blizini, ali i svi građani Ploča. Azbest tek sada uzima pravi zamah, i tek će se sada vidjeti prava istina.




lijepa-nasa @ 22:03 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 1, 2010
Od 1997. godine i u Hrvatskoj se svakog 2. veljače obilježava Svjetski dan močvarnih staništa, u spomen na  dan prihvaćanja Konvencije o vlažnim staništima (Ramsarska konvencija), što se dogodilo u Iranskom gradiću Ramsaru 1971. godine. Republika Hrvatska punopravna je ugovorna strana Konvencije od 25. lipnja 1991. godine.
Ona močvarna područja koja dođu na popis Ramsarske konvencije postaju prirodno dobro cijelog čovječanstva, pa ih kao takve država mora i zaštititi. Na taj način Ramsarska konvencija određuje vrijednost pojedinog močvarnog područja,  ali i njegovu zaštitu, određuje
 očuvanje i usuglašeno korištenje močvarnih područja, kao regulatora režima voda i staništa karakteristične flore i faune, naročito ptica močvarica.
Vlažna staništa ili močvare imaju veliku biološku vrijednost. Međutim, čovjek je svojim okrutnim djelovanjem ova staništa nemilice uništavao. Od svih kontinenata na planeti Zemlji u uništavanju močvarnih staništa prednjače Europa i Sjeverna Amerika, gdje se procjenjuje da je uništeno oko 65 % prirodnih vlažnih staništa. Područja koja udovolje Konvencijom propisane kriterije upisuju se na popis vlažnih područja od međunarodnog značaja. Danas ovaj status u svijetu ima 1828 lokaliteta, a  u Hrvatskoj su to: Park prirodeLonjsko polje“, Park prirodeKopački rit“, posebni ornitološki rezervatCrna Mlakate područje delte naše Neretve sa svojih pet zaštićenih lokaliteta. A da se o Neretvi sve više i sve dalje govori dokaz je što su me zvali sa šibenskog Radio ritma da im u povodu ovoga dana malo pričam o Neretvi, što sam sa zadovoljstvom učinila.
A jedna me kolegica zeza da su svi slični meni malo onako, na svoju ruku, čudaci (a i glupaci, uglavnom), pa kaže: došla ekologinja na radio da priča o zaštiti okoliša, a voditelj je pita: «Vi ste zaštitar okoliša?» Ona odgovori:»Da»! Voditelj opet pita:  «Amater??»
Ova reče: «A mater je stara, ona samo malo kopa po vrtu….»

Najljepša močvara u objektivu Sare Medak iz Splita, najmlađe zaljubljenice u Neretvu
lijepa-nasa @ 19:17 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
1605777
linkovi
Nema zapisa.
Arhiva
Index.hr
Nema zapisa.