Blog - veljača 2018
utorak, veljača 27, 2018
Predsjednika Vlade, gosp.Plenkovića upoznala sam 2015. godine, uoči Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti i dana hrvatskih branitelja. Općina Gradac organizirala je 4.8.2015. u Arboretumu muzeja Gradac  okrugli stol pod nazivom  „Promišljanje Hrvatske 20 godina nakon Oluje“, uz sudjelovanje eminentnih i društveno relevantnih sudionika: dr Davorina Rudolfa (HAZU), Andreja Plenkovića (Europarlament), dr Ive Banca ((University of Yale), dr Slobodana Prosperov Novaka (ADU) i načelnika Općine Gradac g. Kosovića. Namjera organizatora je bila da se  dostojno obilježi dvadeset godina Oluje, te ukaže na ključne probleme hrvatskog društva, važnost aktualnog trenutka Republike Hrvatske i njenih perspektiva. Sjećanje na stvaranje suvremene Hrvatske, ekonomska kriza, raseljavanje, problemi granica, europske perspektive - samo su neke od tema o kojima su imali što reći sudionici ovog okruglog stola. Uz izvrsne predavače i odlične teme ovaj okrugli stol bio je vrlo uspješan i analitičan. Promišljanjima ovih predavača bila sam doista oduševljena, pa sam u Arboretumu ostala i nakon dovršenih predavanja i komentara. Pošto dobro poznajem prof. Banca, on me upoznao sa gosp. Plenkovićem, koji me zbilja fascinirao svojim predavanjem. U oduševljenju sam mu tada rekla kako bi bilo divno da Hrvatsku vode ljudi poput njega.

On danas vodi Hrvatsku, a ja prebacim na drugi kanal kada se pojavi na ekranu. Čim je zasjeo shvatila sam da zapravo nikada i nismo  gledali u istom smjeru. Politika  i političari doista nemaju  nikakve veze  sa moralnim principima.







lijepa-nasa @ 18:36 |Isključeno | Komentari: 0
nedjelja, veljača 25, 2018
Kasno sinoć vratili smo se iz Sarajeva gdje smo se na sarajevskom gradskom groblju zauvijek oprostili od našeg Marinka.
Bio je treći od šestoro djece odavno pokojnih Petra i Pere, od kojih je naslijedio osobine poštenog, vrijednog, neumornog čovjeka dobroga srca. Bio je izrazito druželjubiv, pa sam bila sigurna da će doći mnogo ljudi da mu iskažu posljednje poštovanje, ali ni u snovima nisam mogla vjerovati da će ih biti toliko. Kada smo se popeli do vrha brda Hum na kojemu je groblje, gdje je u kapeli bilo izloženo njegovo tijelo, i kada sam pogledala niz padinu, vidjela sam nepreglednu kolonu ljudi koji su se penjali prema kapeli.
Marinko je bio, ostao i pokopan kao Hrvat i katolik, ali na njegovom zadnjem ispraćaju bilo je najmanje tisuću ljudi svih vjera i nacija. Bilo je tu prijatelja i rodbine iz Komina, Opuzena, Brista, iz Hercegovine, ali najviše je ljudi bilo iz Sarajeva. Sućut su došli izraziti i visoki državni dužnosnici iz BiH, iako se nikada nije bavio politikom. Ali bio je poznati gospodarstvenik koji je prije rata godinama obnašao dužnost financijskog direktora Energoinvesta, pa je na sahranu došlo vrlo mnogo bivših radnika toga propalog giganta. Pričali su mi kako je u dane najstrašnijih bombardiranja Sarajeva ostajao u firmi i na prostoru iza tvornice na Stupu zasadio i okopavao različito povrće, koje je, kad dozrije dijelio kome god je stigao, jer su ljudi doslovno bili gladni. U vrijeme kad se o kavi moglo samo sanjati, on je dolazio i do nje, i to je dijelio. Sve što je imao davao je drugima, a za vjeru i ime nikoga nije pitao. On je pravi primjer kako se može voljeti i sačuvati svoje, ali duboko poštivati tuđe. Njegova je sahrana očigledni dokaz kako čovjek može voljeti i pomagati svim ljudima oko sebe, a da sebe ne izgubi.
Bog neka duši njegovoj dade vječni mir i pokoj.
Obitelj od srca zahvaljuje svima koji su nam izrazili sućut, kao i onima koji su došli na njegov posljednji ispraćaj.





lijepa-nasa @ 17:04 |Isključeno | Komentari: 0
ponedjeljak, veljača 19, 2018
Prema kriterijima zapadnih demokracija, srednjim staležom obuhvaćeni su  obrazovani, urbani, obaviješteni, radno sposobni i imućniji ljudi. E, sad ja analiziram sebe i svoj status: Obrazovana jesam, urbana jesam, obaviještena jesam, radno sposobna bilo pa prošlo,  ali ono “imućna” malo me  dovodi u zabunu. Što znači biti imućan? Je li dovoljno to što imam sve što je potrebno za normalan život, bez izobilja, ali i bez stezanja kaiša.

Nemam štednje, pa do sada nisam ni znala da Republika Hrvatska jamči za isplatu svih štednih uloga u kreditnim institucijama do 100.000 Eura u 100%-tnom iznosu, nevezano za broj bankovnih računa, visini sredstava po njima, valutu ili mjesto gdje se vode. Tko to u ovoj državi ima toliku lovu?  Cjelokupni sustav osiguranja uključuje depozite fizičkih osoba, malih poduzetnika i neprofitnih institucija, neovisno je li riječ o domaćim ili stranim štedišama.             

Na pamet mi padnu likovi sa TVa, oni što nam svaku večer sa ekrana udjeljuju blistave osmijehe, sole pamet, pričaju o bjelosvjetskim problemima s kojima se ONI susreću, a sve za našu dobrobit. Jurcaju po tome svijetu privatnim avionima i helićima, ugovaraju nam meso životinja starih po trideset godina   sa šestog kontinenta, pa onda skoknu na kakav svjetski kulturni događaj, jer Bože moj, mi smo Hrvati jako kulturan narod (a reče Krleža: sačuvaj me, Bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture). Ovi što za nas kupuju strano smeće, a za sebe ugovaraju provizije; ovi što jeftino kupuju poljoprivredna zemljišta, pa ga pretvaraju u građevinske zone, prodaju strancima i mlate silnu lovu; ovi što su prodali sve hrvatske banke, a mogu-da hoće otvoriti NAŠU, HRVATSKU banku preko koje bi poslovale državne firme: prosvjeta, vojska, policija, zdravstvo, HŽ –  to bi bila banka u koju bi prešli svi  građani, i bila bi najjača u državi. Ali ne žele i neće!

Ukupan IZVOZ Republike Hrvatske u 2016. iznosio je 92,8 milijardi kuna, što je u usporedbi s godinom prije povećanje od 5,0 milijardi kuna, odnosno 5,7%. U istoj godini ukupan UVOZ  iznosio je 148,5 milijardi kuna i povećao se za 7,7 milijardi kuna, odnosno 5,5%, u usporedbi s 2015. Sad usporedite uvoz i izvoz pa ćete vidjeti koliko više uvozimo nego izvozimo. Možete li vjerovati da  poslujemo  čak i sa   Bangladešom, ali dvostruko više UVOZIMO iz Bangladeša. Izvoz  2016. U Bangladeš je bio  36.646, a uvoz iz Bangladeša iste godine  98.156

Da ne bude zabune, podatke sam skinula sa stranice Državnog zavoda za statistiku.

 Uništili su  srednji stalež,  stvorili političke elite, tajkune i izigranu i sluđenu sirotinju, a  ja jadna sebi tepala da sam srednji stalež! Je, u Bangladešu, a možda ni tamo!




lijepa-nasa @ 23:44 |Isključeno | Komentari: 0
utorak, veljača 13, 2018
Kad može Vučić u Hrvatsku, mogu i ja u Srbiju. Zaprašili moj zakoniti i ja jutros preko Matoševog i sinovog Tovarnika malo u susjednu nam Srbiju, u Šid, grad u Vojvodini. Ovaj grad je bio u sastavu Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije kao dijela Austro- Ugarske i NDH sve do 1945., kada je razgraničenjem pripao Srbiji.
Šid je mali, lijepi gradić, za kojega neki podaci (Wikipedia) kažu da su 1991. godine imali 14.000 stanovnika, od čega je bilo 7.000 Hrvata. No, pod pritiskom se iselilo 5.000 Hrvata iz grada. Drugi podaci govore da ima 20.000 stanovnika, a neki tvrde čak i 30.000.
Ni jednog momenta nisam se osjećala nelagodno, niti me bilo strah. Nije bilo ni razloga, ljudi su zbilja gostoljubivi i prijazni, iako bi - čim zinemo - shvatili da smo iz Hrvatske.
Ne želim ni slučajno bilo koga povrijediti, ali čim se prijeđe granica, iz aviona je vidljiva razlika. Uz cestu s obje strane je odbačena silna plastika, a prisustvo migranata na ovome području odmah je vidljivo. Ima ih zbilja puno, oni su se tamo već udomaćili. U centru grada, rasprostrte po betonu prodaju nekakve iznošene jakne i cipele, a na svakom koraku čuje se arapski jezik.
Došli smo u glavnu ulicu i parkirali se, ali nismo znali plaća li se parking. Pošto smo informirani da se plaća, ušli smo u nekakav putnički ured gdje prodaju karte. Kaže moj zakoniti da nismo mogli naći automat, a prodavačica zblanuto kaže da kakav automat, nisu oni tako moderni. Popričali mi sa njom i debelim simpatičnim kontrolorom baš onako ljudski.
Promijenili smo 300 kuna za koje smo dobili nešto preko 4.500 dinara. Znači, 100 kuna je jednako 1.550 dinara. Tražili smo jedan lijek za kojega nam je rečeno da ga imaju u Šidu, a nismo znali koliko košta. Kad smo ga našli (uvezen iz Njemačke) naplatili su nam samo 600 dinara (40 kuna). Zaista jeftino.
Tržnica im je siromašna do Boga, za ne vjerovati. Nismo uspjeli naći sira i kajmaka, kažu nam da „nije pijačni dan“. Puna je nekakvih rutina, robe bez kvalitete, totalno demode i neukusno. Izlozi u trgovinama su isto tako siromašno i neukusno opremljeni. Interesantno je da skoro ni jedan artikl u izlogu nema cijenu. Uočljivo je da najviše ima baš tih trgovina robom, nekakvih agencija i mjenjačnica, kojih sam nabrojala deset, a nisam obišla sve ulice. Ima i dosta zlatara, ali ne znam da li išta prodaju, jer ljudi djeluju depresivno i siromašno. Uostalom,pročitala sam da je Šid grad u kojemu ima najviše samoubojstava gledajući cijelu Srbiju. Tu je stopa samoubojstava 46 na 100.000 stanovnika, dok je ta stopa u Beogradu 9,72.
Nakon kupovine lijekova i obilaska trgovina u kojima nismo ništa kupili, jer nismo ni imali nikakav izbor, krenuli smo u potragu za ručkom. Prije nekoliko godina jeli smo odličnu hranu u Grill restoranu Merak. Našli smo ga, i baš sa guštom naručili srpske specijalitete Leskovačke uštipke(roštilj meso, sir kačkavalj, slanina, bijeli luk i paprika prženi kao uštipci) i punjenie ražnjiće ( svinjsko meso, slanina, sir kačkavalj, šampinjoni). Nije za vjerovati da smo te obilate i ukusne delicije, dva piva, šveps i dvije velike porcije ćevapa (za doma) platili oko 2.000 dinara, što prevedeno znači sto trideset kuna.
Pri povratku doma, na Srpskoj granici nisu nas ni pogledali, samo su mahnuli rukom i pozdravili sa „do viđenja“. E, ali na Hrvatskoj EU granici ne može tako. Najprije nam policajac uzima osobne karte, provlači ih kroz tamo neke (valjda) skenere i pogleda dugim pogledom. Jedna namrgođena gospođa do njega pita imamo li što za carinu, a ja joj kažem da imamo samo 20 ćevapa. Ne vjeruje gospođa i zamoli da stanemo sa strane i otvorimo gepek. Moj zakoniti joj pruža osobne i otvara auto, a ona odjednom sva ozarena pita: A što vam je Zvonimir Musa. Mi uglas povikasmo: sin! Raznježila se gospođa, ma rastopila se od miline i govori kako joj je bio šef i kako je to najbolji čovjek kojega zna. Strašno joj je žao što nas je stavila sa strane, da je znala tko nam je sin, znala bi da to nije potrebno. Mi cvjetamo, smješkamo se i zahvaljujemo gospođi. Krenusmo, a ona potrča za nama, uhvati se za otvoreni prozor i viče da joj pozdravimo šefa. Ma dobro smo i prošli (iako zbilja ništa nismo imali), jer kad smo išli zadnji put, sin je nagovarao carinike da pretraže i nas i čitav auto, ali ljudi pametni i nisu ga poslušali.
A u Zagrebu, kažu, cirkus i maškare.

 



lijepa-nasa @ 15:28 |Isključeno | Komentari: 0
subota, veljača 10, 2018
Pročitah jutros jednu sjajnu misao briljantnog Nina Raspudića koji poručuje jednoj našoj stranci: Svidjeli bi se mnogima da se niste trudili svidjeti svima.
Eto im tamo, meni se svidio i do suza me nasmijao tekst na fb profilu gospođe Renate Benčić „Zagorski radni dan“

Ispričajte Vi nama, Joža, kako traje Vaš radni dan?
- Evo ovak: Jutro se ja i Bara zdignemo, ona skuha kavu, pa si popijemo kavu i trgnemo si saki po jen štamprlek rakijice, a ja neki put i dve. Onda ja prejdem kravama, kokošima i pajcekima, to počistim, a Bara za to vreme dela fruštuk. Onda si pojedemo fruštuk, pa si popijemo saki deci-dva vina. Onda si ja zemem kanister vina na traktor i prejdem orat. I tak orem ja, orem, pa si male popijem, pa opet orem, pa si pak male popijem, i dojde vreme za iti doma na ručak. Bara nekaj fino skuha, pa si posle ručka saki popijemo dva-tri deci vina.
- Čekajte malo, Joža, pa mi snimamo emisiju koju će gledati i mala djeca, dajte malo drugačije, pa samo o rakiji i vinu pričate... možda malo kulturnije...
- Onda bumo ovak: Jutro, kad se Bara i ja zdignemo, ona skuha kavu, pa si popijemo kavu i saki si pročita po jednu slikovnicu, a ja neki put i dve. Onda ja prejdem kravama, kokošima i pajcekima, to počistim, a Bara za to vreme dela fruštuk. Onda si pojedemo fruštuk, pa si prečitamo saki jenu malu, tenku knjigicu. Onda si ja zemem jenu debelu knjigu na traktor i prejdem orat. I tak orem ja, orem, pa si male prečitam, pa opet orem, pa si pak male prečitam, i dojde vreme za iti doma na ručak. Bara nekaj fino skuha, pa si posle ručka saki prečitamo po jenu-dve knjige. Onda se malo odmorimo, Bara tam nekaj oko kokoši prčka, a ja si prejdem u biblioteku k pajdašima. A kad tam, puna biblioteka, neki su već tak načitani da čitaju naglas, a neki i popevaju. I tak si mi prečitamo knjigicu-dve-tri i zabavlamo se, dok nas Štef bibliotekar ne stira van: Fajront! Dost ste čitali! I tak mi stojimo pred bibliotekom, kad se nešče seti da Francek ima tiskaru i v nje finih friških knjiga... A za djecu bi mel jenu poruku: Djeco, ne miješajte gradivo jer boli glava.


lijepa-nasa @ 12:22 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 4, 2018
 Monsanto konačno i zakonski može trovati hrvatski narod, jer je u petak 2.2. odbačen amandman o sprječavanju GMO proizvoda u Hrvatskoj. Većina hrvatskih zastupnika (samo ne znam koga zastupaju) odbilo je prijedlog da se zabrani ulaz GMO hrane na naše tržište. Amandman se ne prihvaća jer je u suprotnosti sa odredbama direktive 209-41 EZ Europskog parlamenta. Valja slušati gospodare iz EU. Hrvatske saborske ovce idu u tor koji im određuje njihov krvnik, vuk.

O problemima koji nam slijede vezane za GMO i Kodex Alimentariusu pisala sam prije punih devet godina na svome blogu Lijepa naša Neretva. Naime, od 31. prosinca 2009. godine stupio je na snagu monstruozni plan međunarodne organizacije "Kodeks alimentarijus" (Codex alimentarius), koji propisuje pravila za kontrolu hrane, aditiva i ostalih dodataka hrani. Između ostalog, taj protokol podržava korištenje velikog broja aditiva u hrani koju jedemo, kao i genetski modificiranu hranu. Posljedice ovoga Kodeksa su obaranje dosadašnje kontrolne norme u oblasti proizvodnje hrane na svjetskom tržištu i nesmetano puštanje na tržište hrane koja sadrži supstance štetne po ljudski organizam. Molim da pročitate ovaj tekst koji sam objavila 11.studenog 2009. godine
CODEX ALIMENTARIUS - UBOJICE ČOVJEČANSTVA/ 11.studenog 2009.
Tekst koji prenosim je futuristički, no djeluje vrlo stvarno i užasavajuće za ljudsku vrstu. Jednostavno ne mogu vjerovati da bi se nešto tako moglo obistiniti. A po pisanju ne da može, nego sve započinje 31.12. ove godine.
Što je Codex Alimentarius? U doslovnom prijevodu s latinskog znači “zakon o hrani“i obuhvaća niz općih i posebnih normi za sigurnost hrane (Codex Standards) čiji je cilj zaštita zdravlja potrošača i osiguravanje poštenih postupaka u trgovini hranom.
U tekstu "Stiže nam Codex Alimentarius" piše upravo suprotno, toliko suprotno da čovjek mora pomisliti kako se netko šali. Na You Tube ćete naći video u 6 nastavaka pod nazivom Ubojice čovječanstva - što je Codex Alimentarius? U videu dr. Rima Laibow, direktorica Fondacije za prirodna rješenja {NSF - Natural Solution Foundation} prezentira povijest i buducnost UN-ovog trgovinskog povjerenstva Codex Alimentarius - kojem je cilj regulirati svu hranu na planeti. ( http://www.youtube.com/watch?v=JwWxHL5pbik ) Podatke koje nam dr. Laibow iznosi zaprepašćujući su, i zato ih moramo prihvatiti samo kao informaciju, o kojoj će svatko za sebe donijeti zaključak. Evo teksta o Codex Alimentariusu:
Vrlo vjerojatno velika većina vas nije čula za Codex Alimentarius, zar ne? Ako niste čuli za njega, to znači da je elita postigla svoj cilj, jer im upravo to najviše odgovara. Kada biste znali što je Codex, njihov bi opstanak bio ugrožen. Codex dolazi. Stavlja se u upotrebu 31. prosinca ove (2009.god, op.A.M) godine. Možda vam u ovom trenutku to ništa ne znači, ali nakon što vam obrazložim što je zapravo Codex, bit će vam jasno. Ako ćete nakon toga početi razmišljati o njemu, moj će cilj biti postignut.
Što je, zapravo, Codex?
Codex Alimentarius je skup pravila za regulaciju poljodjelstva i potpunu kontrolu hrane od sjemena do konačnog proizvoda. Pokušat ću na što jednostavniji način napisati što znači njegova primjena.
- Pod Codexom više nije potrebno označavati životinje koje su genetski promijenjene, što je do sada bilo obavezno.
- Povrće i sjeme će biti izloženo zračenju. Trenutno se to radi samo kod sjemenja i povrća koje mora dugo putovati, kako bi ostalo što duže svježe. Pod Codexom će to biti obavezno za sve životinje.
- Uvođenjem Codexa će sve životinje, koje se uzgajaju za hranu ili mlijeko, morati dobivati Monsanto hormon rasta i Monsanto antibiotike. Kod toga ću vam još reći da je Monsanto najveći proizvođač genetskih uzgojenih životinja na svijetu.
- Ljudi će obolijevati zbog konzumiranja genetski uzgojene hrane. Tu uskače farmacija, koja će im nuditi pomoć u obliku svojih lijekova. Gotovo svi prirodni lijekovi postaju zabranjeni i označeni kao opasni, a bit će dozvoljeni samo farmaceutski proizvodi. Pa neka mi još netko kaže da je kemija zdravija od prirodnih pripravaka. Prirodni lijekovi su konkurencija farmaciji, te ih zato žele ukinuti. Vitaminski dodaci moći će se dobiti samo na recept.
- Codex u osnovi sprečava i ukida prirodno organsko ratarstvo. Da još jednom sve povežem. Codex Alimentarius će svu kontrolu nad hranom dati u ruke farmaciji i Monsantu kao najvećem proizvođaču genetski prerađene hrane. Ako se ostvare sve crne slutnje, u roku od 10 godina ćemo na policama u trgovinama imati samo genetski uzgojenu hranu, a organske, ekološke i biološke neće više biti. Seljaci će svake godine morati kupovati sjeme od Monsanta, a njihovo sjeme ima ugrađen gen koji sprečava daljnje razmnožavanje. Drugim riječima, ne proizvode sjeme, te seljaci moraju svake godine iznova kupovati sjeme. Naravno, od Monsanta.
Ironija je u tome da ćemo možda u prosjeku duže živjeti , ali će kvaliteta života biti slabija, jer će prehrana biti nekvalitetna. Biti će puno bolesti, farmacija će nam prodavati svoje proizvode i lijekove, tako da i oni dobiju svoj dio kolača. A sada ono najstrašnije. Zbog posljedica uvođenja Codexa na svijetu će umrijeti oko 3 milijarde ljudi. Da, tako je. 3 milijarde!!! Zašto? Zbog pomanjkanja hrane, nekvalitetne hrane, čak i od bolesti od kojih je moguće ozdraviti, jer će prirodni lijekovi biti zabranjeni, imunitet oslabljen zbog nekvalitetne genetski uzgojene hrane.
Koje je rješenje i što se može učiniti?
Širite ovu vijest. Recite svim prijateljima, znancima, školskim prijateljima, suradnicima, obitelji i jednostavno svima koje poznajete. Pišite blogove, šaljite mailove, pričajte o tome. Vremena je malo, ali još nije prekasno. Codex treba stupiti u upotrebu 31. prosinca 2009. i zato treba požuriti.
Za Codex je zadužena posebna Codex Alimentarius komisija. 1994. godine su pokušali uvesti Codex u SAD, ali su ljudi uvidjeli o čemu se radi i naveliko pisali lokalnim političarima, kongresmenima. Trgovačkim lancima je postalo jasno da će propasti ukoliko se uvede Codex, te su sami lobirali za sprečavanje njegovog uvođenja. I zajedno su postigli da Codex na kraju nije uveden. Zato se komisija okrenula Europi i, prema svim pokazateljima, tu će im uspjeti. Računaju na veću podijeljenost trgovine i slabiju komunikaciju među državama, što je točno. 31. prosinac je dan D. Još nije kasno, zato vas molim da širite vijest.
Što ako se Codex stvarno uvede?
U tom vam slučaju toplo preporučam da jedete što je više moguće doma uzgojene i prerađene hrane. I još nešto vrlo važno. Čuvajte sjeme!!! Uvođenjem Codexa će biti teško ili gotovo nemoguće kupiti genetski neprerađeno sjeme. Zato ih obavezno spremajte kod kuće. Ako imate mogućnost, povećajte svoj vrt i pokušajte napraviti što veće zalihe zimnice, kako biste i preko zime mogli jesti što više zdrave hrane. Budite oprezni što kupujete. Najčešće su proizvodi većih i najviše reklamiranih proizvođača ustvari najgori za zdravlje.
Eto, to je tekst koji sam objavila 2009. godine. Usporedite sada, nakon 9 godina jesu li bile laži to što smo mi malobrojni govorili. Malo tko je tada ovo ozbiljno shvaćao. Danas smo pobijeđeni, ne samo u Europi, nego i u ropskoj Hrvatskoj.

lijepa-nasa @ 18:32 |Isključeno | Komentari: 0
Brojač posjeta
1609277
Arhiva
Index.hr
Nema zapisa.