Blog - ožujak 2018
subota, ožujak 31, 2018
Uskrs je najveći blagdan kršćana! Zato, otvorimo svoja srca za radost Uskrsa koja teži po nama biti podijeljena i dijeljena s drugima kako bi se umnožila, jer ljubav se povećava dijeljenjem.
Znate li kada križ procvjeta?

Kada s radošću nosimo križ bližnjega svoga!
SRETAN VAM USKRS, DRAGI MOJI!!!




lijepa-nasa @ 18:17 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, ožujak 28, 2018
Nakon skoro pola godine prebivanja  u mome rodnom Vukovaru, lagano se  približava vrijeme povratka  u Neretvu, u Ploče.  Prije odlaska svakako sam željela još jednom otići na grob svojih roditelja.  Imam ja još puno rodbine čije je zadnje počivalište na posve drugom groblju, jer  u Vukovaru ima groblja k'o u priči.

Sjećam se još dok sam išla u Ekonomsku školu, kad bismo imali slobodni sat, a ja nisam naučila lekciju iz predmeta koji slijedi, otišla bih na to groblje u blizini bolnice, na  tzv.Šepudlu, sjela na grob jedne mlade djevojke za koju su pričali da se po noći diže iz grobnice, i tu učila.  To je jedno od najstarijih  u gradu Vukovaru, ali  kod vatrogasnog doma nalazi se još jedno staro  katoličko groblje, gdje imam pokopane članove obitelji. Imamo u gradu, naravno, i pravoslavno groblje, ali i  Židovsko.

Današnje novo gradsko groblje Dubrava sastoji se od nekoliko cjelina, ali cjeline nisu po nacionalnoj osnovi.  Dakle, na Dubravi je gradsko groblje gdje se sahranjuju vukovarski pokojnici svih vjera i oni bez vjere;  imamo  Memorijalno  groblje hrvatskih branitelja koje je spojeno  sa  grobljem bijelih križeva, njih čak 930, koji su postavljeni na mjestu masovne grobnice. Uz grobove branitelja nalaze se i prazna mjesta koja čekaju mrtve i nestale branitelje.

A cijeli taj ogromni kompleks  mi Vukovarci  zovemo Bugarsko groblje, po  poginulim bugarskim vojnicima  koji su tu pokopani. U Drugom svjetskom ratu borili su se na strani antifašističke koalicije, a stradali su (od Njemaca)  u završnim operacijama na kraju rata.  Na tome mjestu pokopano je 1027 bugarskih vojnika. I prije gradnje ovog spomenika iz 2016., u čast palim bugarskim vojnicima, bugarsko vojno groblje u Vukovaru obilježeno  je davne 1965. godine. Srbi su obilježje  srušili tenkovskom granatom tijekom Domovinskog rata.  Zadivila me briga Bugarskih vlasti jer  njihovo Ministarstvo obrane ni danas, nakon više od 70 godina ne zaboravlja  svoje vojnike, svoje  građane. Napravili su im i financirali spomen kosturnicu  gdje je zabilježeno ime i prezime svakog poginulog Bugara. I uvijek je svježi buket cvijeća na tome spomeniku,  koji  je Grad Vukovar proglasio kulturnim dobrom.

S tugom sam se prisjetila odnosa (svih) Hrvatskih vlasti prema svojim građanima, vojnicima i civilima  poginulim tijekom II. Svjetskog rata. Po cijeloj Sloveniji i po dijelovima  Zagreba  razasute su kosti ljudi koji su imali svoje ime i prezime, koji su bili nečija djeca, muževi, očevi….. Nikoga nije briga, nema govora o tome da se otkriju  te masovne grobnice, a pogotovo da se identificiraju. Surovo, bez milosti i osjećaja Hrvatska i Hrvati okreću glavu od desetina tisuća tih mrtvih sugrađana.

Bože moj, hoće li ikada na vlast u našoj Domovini doći ČOVJEK! Ja to sigurno neću doživjeti.

S tim tužnim mislima po vedrome, toplom, sunčanom danu prošetala sam malo  po gradu, razmišljajući  o njegovoj sudbini. Kao što se danas neki Hrvatine busaju u junačke grudi,  i dok uništavaju i kradu Hrvatsku,  pričaju o svojoj velikoj ljubavi za nju, tako su isto neki drugi ljudi, nemilosrdno  razarajući  91. Vukovar pričali su da je to njihov grad koji silno vole.

U šetnji sretoh i dragog prijatelja iz najmlađih dana, poznatog vukovarskog  branitelja Daniku Rehaka Mongola pa smo malo sjeli i obnovili dane zajedničke prošlosti i ono što nas čeka.

Ali to je neka druga priča!
























lijepa-nasa @ 23:44 |Isključeno | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 26, 2018
Poznata je hrvatska priča sa rasprodajom svega što je u zemlji Hrvatskoj vrijedno. Priča o a bankama koje smo mi stvarali, za sitne pare drugi ih kupili, i bogate se na našoj gluposti. Danas te strane banke ne potiču domaću proizvodnju, nego opet strano investiraju. A Hrvatska vlast ne želi stvoriti Hrvatsku banku, jer bi im tada propali oni što su im davali proviziju za prodaju. Prodali smo strateški važnu INU, lagali su nam kako će i dalje biti naša, a sada znamo da su nas lagali. Tako je i sa hotelima, koje smo opet mi gradili, tuđini kupili pa smo mi sad njihove sluge, a oni se bogate. Naša vlast neprestano govori o hrvatskome turizmu, a ne govore da su nam hoteli tuđinski, hrana u njima uvozna, a naše sve propada. Najtužnije je kad „naši“ kažu kako kapital nema državljanstva, kapital je dobar ma odakle dolazio. To je priča za budale, sve države svijeta štite svoju proizvodnju, svoje banke, svoj turizam. Ali što se može, mentalitet Hrvata je oduvijek bio sluganski.
Sve što smo imali i čime smo se ponosili, prodano je ili uništeno, a ako je štogod i ostalo, bez brige, neće još dugo. Čitam kako se spremaju prodavati naše šume. Na red dolazi i zemlja.
Tko će se usuditi za prodaju najvećeg i jedinog bogatstvo Slavonaca? Pa oni što su rasprodali i opljačkali cijelu Hrvatsku.
Slušam jutros na radiju prekrasnu šokačku pjesmu Nije na prodaju, punu žalosne istine:


Uvijek pred Uskrs zamirišu trave! Ja gledam kako se neki prave
da im je stalo do tebe, Kriste, a ja ih pamtim kao ateiste .
Prodavali ste zelene otoke, sad red je došao na rijeke i potoke!
Al´ u ravnicu mi ne dirajte! Za nju smo ginuli, za nju ratovali.
A ne, ne gospodo, bivši drugovi, nisu na prodaju naši plugovii
Nije na prodaju ova ledina, mi druge nemamo, to nam je jedina.





lijepa-nasa @ 16:54 |Isključeno | Komentari: 0
utorak, ožujak 20, 2018
Jutros malo prije 6 i po uri, u Splitskoj bolnici došla je na svijet nakon 30 i nešto godina prva curica u obitelji Musa .
3490 grama i 50 cm čiste ljepote.
Dobro nam došla na ovaj svijet, ljubavi!👶
Sigurna sam da ćeš biti najvoljenije dijete!

lijepa-nasa @ 13:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, ožujak 17, 2018
Jesam, žensko sam sto posto, i nema te Istambulske koja će mi promijeniti mišljenje. I dva sina iz braka sa mojim zakonitim imam, garantirano su muški. Nismo ih mi učili i vikali za njima: vi ste muškarci! To se naprosto podrazumijeva(lo)!
I još šest unuka (za sada) imamo, svi odreda rođeni kao muški, i sasvim sigurno ostat će muški. Jer odgajaju ih prave mame i tate, a ne roditelj 1 i roditelj 2.
Koji idiotizam, koji idioti!?
Sa aspekta moje obitelji gdje svi jasno znamo tko je tko i što je što ni najmanje me ne interesira ta Istambulska konvencija. Nisam je pročitala, a zasigurno i neću. Ne upuštam se u žučne rasprave o rodu i spolu, meni na tu temu nema ništa nepoznato. Uspoređujem te priče sa „znanstvenim“ pričama kroz desetljeća o tome da se ne smije trošiti mast, jer je to otrov za mnoge organe. Pročitala sam to stotine puta, ali meni to uopće nije bilo bitno. Osjećala sam i znala da su to laži, i trošila sam svoje omiljene proizvode apsolutno čitavi svoj život. Ulje mi je oduvijek služilo samo za salatu, a margarina nikada nije bilo u mome hladnjaku. I sad, eto, dođe vrijeme da nas (opet „znanstvenici) uvjeravaju kako je mast, zapravo, puno zdravija od ulja i margarina, a slanina je lijek za mnoge bolesti.
Ne pada mi na pamet reći: Eto, jesam vam stalno govorila! Jok! Otkad znam za sebe, ja uživam u onome što volim, i nemam razloga za kajanje. Vjerovala sam instinktu, sebi!
Ista je stvar sa ovim jednospolnim, dvospolnim, trospolnim, rodnim i nerodnim problemima. To pored mene teče kao rijeka. Uopće me ne briga što laprdaju ovi „moderni“ iksospolci i iksorodovi (iks je ovdje mjera za nepoznato). I taj Plenki svašta brabonja! Ja ne znam o čemu taj čovjek razmišlja kad legne! Bio je kod pape, vidjela sam fotke, ali njemu papa znači isto koliko i meni engleska kraljica. Baš bih je voljela upoznati iako sa njom ne dijelim apsolutno ništa.
Hoće li tu konvenciju idioti i poltroni u tzv. Hrvatskom saboru izglasati? Hoće sigurno! Hoće li to narod prihvatiti? Neće sigurno! Što će se događati – vidjet ćemo.
Ali ta ideologija je toliko kretenska, da nemam prave riječi čuđenja i gađenja za te poltrončine.
Ako se netko ne osjeća dobro u svome tijelu, to je, vjerujem, doista strašno. Vjerujem da takve osobe teško pate, i da im svakako treba pomoći. Nismo srednji vijek da osuđujemo, znamo da oni/one nisu krivi za takvo stanje, i treba im pomoći na svaki način da budu ono što žele i kako se osjećaju. Ali taj problem ima zanemarivo maleni broj osoba, da bismo radi njih mijenjali svijet i poimanje spolnosti ili roda. Ja to nikako ne razumijem. Je li doista istina da se čovjek toliko osilio i prkosi Bogu, zapravo ga glumi, pa i kroz ovu Istambulsku konvenciju. Nećete biti ono što vam je Bog odredio, već ono što ja kažem!!!
Od srca želim svima koji budu glasali u Saboru za tu konvenciju da im vlastiti sinovi doma dovedu zetove, a kćeri snahe, jer to će biti i način da takvi idioti odumru sa lica zemlje, neće se moći množiti.
Znam otprilike kako neki reagiraju, pa da ih preduhitrim, sama sebe proglašavam za ognjištarku iz grada i kamenjarku iz ravnice. A pametnjakovići i napredni neka slobodno idu u rodni kraj, ma gdje to bilo.

lijepa-nasa @ 16:26 |Isključeno | Komentari: 0
!7. ožujka 1914. godine umro je Antun Gustav Matoš, boemska pjesnička duša, novelist i esejist, središnja  osoba hrvatske moderne, hrvatski pjesnik izrazito domoljubnih stavova  zbog kojih ga obožavam.

Prije više od stotinu godina pisao je kao prorok, sve što je Hrvatsku zadesilo u njegovim je djelima. Vizionarski piše: ''Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno. No, na čudan način oni postupaju s njima. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom, Englezi  ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju kao najveće nacionalno bogatstvo.''

Da, da, radi toga „nacionalnog bogatstva“ ljudi iz Hrvatske bježe glavom bez obzira, s čvrstom odlukom da se više nikad ne vrate u ovaj „tamni vilajet“. Bježi se iz cijele zemlje, ali Slavonija je najviše uništena i opustošena. Pronašla sam pripovijed jednog mladog Slavonca od Đakova,  i plakala sam kao dijete dok sam čitala. Stvarno sam gnjevna i ogorčena,  i što je najstrašnije, potpuno bez nade. Lako je za mene, ali ova tužna mladost ne zaslužuje ovakvu zemlju, i ovakvu sudbinu!

„Suza u oku.....mater im lopovsku
Izljubio sam rano jutros moju Vesnu i djecu. Prijatelj me, iz moje slavonske prašine, vozi na zagrebački aerodrom zanimljivog imena. Imena koje je postalo sinonimom za odlazak naših ljudi na daleki put. Na put za kruhom i dostojanstvom. Daleko od kuće, od toplih grudi moje žene, daleko od mog šora i dugih redova kukuruza. Vozimo se tako, prijatelj i ja iz našeg Đakova prema metropoli svih Hrvata. U tišini. Tu i tamo, otrgnut od života i ručica mojih sinova, pustim suzu. Pa sve pazim da on ne vidi. A onda s radija krene tambura, k’o da ju je vrag u uši nanio.
„Sve prođe, kažu sudbina, al’ ostaje sjena od sjećanja…“
Auto klizi, nosi me dalje od malih plavih očiju koje mi život znače, od očiju koje sam toliko čuvao, od sinova koji ne mogu razumjeti zašto tata s Franje Tuđmana mora letjeti u tuđinu, zašto je zlatnu i mirisnu zemlju prodo crvenokosim Nizozemcima, zašto s njima sutra neće na nedjeljnu misu. Mislim na njih, kako će sutra u onim bijelim košuljicama u katedralu? Bez mene. Kako će, ljubavi moje, bez mene?
Plačem. A prijatelj vozi i šuti. Sve prođe? Kaže pjesma. A zašto nikada ne prođe vladavina lopova koji su me na ovo prisilili? A zašto ne prolaze loši učenici i ponavljači koji su namjerno i planski uništili ratara? Zašto ne prođe doba feudalaca, majku im …?
Prijatelj šuti, auto klizi kraj groblja. Tu leže moji ljudi koji su srca dali za svoj kukuruz, za svoje žito i kruh moje djece. Tu spavaju hrvatski junaci, moji momci iz razreda, draga lica s maturalca, koji nikada neće više našim šorom hodati. A neću možda ni ja, sunce ti jebem i sudbini, sunce ti krvavo jebem i životu kad ne mogu stariti s mojom djecom i ženom koja me voli.
Prijatelj i ja šutimo. Tambura cvili o prolaznosti i sjeni od sjećanja. A sjećanja će, dragi moj prijatelju, Slavonca ubiti. Sjećanja na bijele nedjelje, na zabave u Domu kulture, na Vesninu crvenu haljinu i podignutu kosu, na strah s kojim sam joj prišao, na srce plaho u grudima. Dok me auto vozi na Tuđmana, plačem od sjećanja, a glas me majčin odjedanput iznenadi: „Sine, nemoj u Irsku, ostani tu, svi su tvoje ovdje. Sve je tvoje tu. Nema tog novca koji će tvojim sinovima nadoknadit oca, nema te love koja plati ljubav i subotnja jutra u našem dvorištu, ne moš’ sine ljubav kupiti.“
Auto klizi, a u meni srce se zgrčilo. Odjedanput, prijatelj, moj vjeran pas, tek smo kućice prošli, okrene auto preko sedam crta, tri put farbanih. A tek platili, Francuzima, Izraelcima ili čije su već te ceste. Pogledam ga, on me za ruku uhvati:
„Brate, idemo mi kući, jebeš aerodrom Tuđman“, prvo što je u dva sata prozborio.
„Da joj javim SMS-om? Ubit će me Vesna.“
„Neće, razumijet će, više joj vrijediš ti nego funte.“
I pojača moj Šima radio, a ono svira: „Sve prođe, kažu sudbina…“
„E sudbino, zajebali te moj Šima i ja! Evo nas među svoje, ipak će tata sutra s dečkima na misu, ipak će na sladoled. Zamisli, u ulicu Franje Tuđmana.“
Auto klizi, prijatelj i ja se smijemo, evo pred nama dragih polja, evo nas pred kapijom mojom. Vesna čula buku, pa na prozor izađe, širom otvorila oči, suze joj frcaju u nevjerici.
Tu sam ljubavi, ostajemo ovdje, pa makar krali. Pa ovi što kradu, dobro žive.“
„Nemoj tako, svatko ima svoj križ, svaki će lopov tko zna kada i kako platiti. De ti uđi, raskomoti se. I baci taj kufer, pa ćemo za ručkom napravit plan. Nek si se ti meni vratio. I neka ostaješ.“

Autor teksta: Zvonimir Matković

lijepa-nasa @ 16:19 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, ožujak 7, 2018
Kroz dugi niz godina rada u zaštiti prirode vrlo često sam pisala o onečišćenju Neretve. Nije prošla godina,  a da se uz obale rijeke ne nagomilaju kilometarski dugačke naslage plastike, najčešće boca, ali i svega drugog „blaga“. Kao zaštitar okoliša mogu samo ukazivati na problem, ali rješavati ga mogu jedino i isključivo  političari. Sastajali su glavnokomandujući  iz Metkovića i Čapljine, dakle glavni faktori  sa obje strane granice, ali očito, sve je bilo samo mlaćenje prazne slame. Jer u proljeće i jesen   naša rijeka  ljepotica postaje rugoba  puna plastike.

O ovome su problemu najčešće pisali metkovski novinari  Ivica Puljan i  Stanislav Soldo, no, opet uzalud. I jutros opet iz Neretve  dobijem upit: što sa otpadom, kako riješiti problem?

A o čemu se radi?

Problem ne dolazi od nas, iako i naši (Iz Metkovića i Opuzena )pripomognu.  Radi se o Čapljinskom divljem odlagalištu Ada, koje je započelo  s radom 1950.godine, dakle prije skoro 70 godina, a nalazi se doslovno u  koritu rijeke Neretve. Ogromno brdo smeća  na samoj obali rijeke Neretve, jedva stotinjak metara od stambenih zgrada skoro u središtu Čapljine, jednostavno se za visokoga vodostaja Neretve  otkine  od obale i zapluta rijekom  Neretvom prema moru.

A kako to riješiti?

Probala su se dva grada dogovoriti prije nekoliko godina, ali sve je ostalo mrtvo slovo na papiru. Bez Čapljinske vlasti ništa se ne može učiniti. Odavno se (na riječima) krenulo u rješavanje problema divljeg  gradskog odlagališta, i rečeno je  da se do 2018. godine mora  riješiti  ekološka bomba u dolini Neretve. Te 2012. godine prema nekim planovima,  divlje gradsko odlagalište otpada na Adi trebalo  se sanirati,  tj. zatvoriti do 2018. Planirano je da će se na novoj lokaciji graditi  pretovarna stanica na kojoj bi se otpad reciklirao i ne bi bilo nikakvih zagađenja i opasnosti. No, veliki broj građana Čapljine ne slaže se s novom lokacijom, pa je prošlo već mnogo godina, a došla je, evo,  i 2018. a ništa nije napravljeno.

2017. Federalno ministarstvo okoliša izdalo je okolišnu dozvolu za sanaciju i zatvaranje postojeće deponije,  a u Čapljini je potpisan  ugovor o izradi Glavnog projekta zatvaranja  odlagališta gradskog komunalnog otpada na odlagalištu  Ada.

Sigurna sam da će proći još mnogo godina prije nego se pokrene troma politička vlast u cilju rješavanja ovoga golemog problema. A do tada, nama nizvodno samo preostaje da  se  Neretvanski sliv maksimalno angažira na prikupljanju plastike i ostaloga smeća. A političarima evo  slika Ade da ih podsjeća koliko su bijedni i lažljivi.




lijepa-nasa @ 18:02 |Isključeno | Komentari: 0
petak, ožujak 2, 2018
Gledala sam na TV seriju o Južnoafričkoj Republici koju su čitatelji utjecajnog turističkog vodiča Rough Guide izabrali kao petu u izboru od  20 najljepših država svijeta (Hrvatska je 19., pretposljednja, ali i to je veliki uspjeh).

Ta me zemlja u nekim segmentima  podsjeća na Hrvatsku! Kao i naša Domovina  nevjerojatno je lijepa, raznolika, interesantna, bogata…..Hrvatska je bogata prirodnim resursima, ne po BDPu. Zapravo, Južnoafrička Republika je gospodarski najrazvijenija zemlja na Afričkom kontinentu, a  Hrvatska je, unatoč svojoj ljepoti i vrijednim ljudima po BDP u EU pretposljednja najsiromašnija zemlja.

Prema popisu iz 2001. U JARu je živjelo 79% crnaca, bijelaca je bilo samo 9,6%, obojenih 8,9%, a Indijaca-azijata 2,5%. Do 1994. godine  u toj je zemlji bio apartheid, odnosno rasno  razdvajanje stanovništva, pa  su jedino bijelci imali puna politička prava. Crnima je, na njihovom kontinentu, u njihovom domu  život bio patnja, kriminal,pljačka,umiranje….

1991. godine u Republici Hrvatskoj živjelo je 4.784.265 građana, od čega je  Hrvata bilo  3.736.356 ili  78% , u postocima  kao crnaca u Južnoj Africi. I kao i njima, i nama su vladali drugi bijeli, koji su bili manjina u našoj zemlji. Da nije bilo tako, ni crnci u JARu ni bijelci u RH ne bi dizali pobunu. No, mi smo se oslobodili naših tlačitelja okončanjem rata 1995. a crni građani JARa  užasnoga apartheida 1994.godine.

 Po popisu stanovništva iz 2011. nas Hrvata  ima 90,42%, svi drugi su nacionalne manjine. Reklo bi se da sada, kad je država naša (a je li zbilja naša?) možemo državu graditi kako mi hoćemo. E, da ne bi! Nakon sjajne pobjede u ratu, Hrvati iseljavaju, bježe od svoje nesretne zemlje, jer sada nam više ne vladaju stranci iz drugih krajeva Jugoslavije, već jedna minorna, nesposobna,ulizivačka, bezvrijedna i bespametna politička manjina kojom opet drugi upravljaju, i preko kojih vode politiku uništenja Hrvatskog naroda.

Ima jedna naša što živi u Južnoafričkoj uniji, koja me sasvim ozbiljno uvjeravala kako je znanstveno dokazano da crnci imaju puno manji mozak od bijelaca,negdje 15 do 20%,  pa su zato nesposobni vladati zemljom. Kad mi je to pričala nisam znala bih li se smijala ili plakala na tu idiotariju, jer tako nešto je totalno rasistički i pokvareno, iako se i na internetu mogu naći takve tvrdnje. No, kad danas razmišljam o tome, mislim da je ta gospođa zapravo opisivala svoj Hrvatski narod.


lijepa-nasa @ 19:06 |Isključeno | Komentari: 0
Brojač posjeta
1609106
Arhiva
Index.hr
Nema zapisa.