Blog - travanj 2010
petak, travanj 30, 2010
            Dok odrasli trče za novcem i uspjehom, gube svoj idealizam i želju za ljepšim svijetom, često su  istrošeni, frustrirani, korumpirani i nezainteresirani,  mladi ljudi, na sreću,  nisu dio toga i takvoga svijeta. Po prirodi su buntovni, puni ideala, nezadovoljni  društvom uopće, i zato su uvijek spremni stvarati novi, bolji i pošteniji svijet! Uostalom, taj svijet i ostaje na njima!
A imamo mi tih poletnih, bistrih, neustrašivih, svestranih mladih i više nego se vjeruje.
Jedan takav je Mario Pavić, šarmantni srednjoškolac, maturant, predsjednik Vijeća učenika Srednje škole fra A. K. Miošića, karatista s  više zlatnih medalja, radio voditelj u subotnjoj emisiji za mlade, jedan od deset best-teenager-a, po horoskopu je ovan, a ljevoruk je poput Lady Gage i Leonarda Da Vincija. Na Facebooku  je registriran kao Mario RiLeks Chupawi.
           Mario je od malena bio neobičan dječak koji je  volio crtati, a to je i danas njegova velika ljubav, pa je autor mnogobrojnih školskih plakata i stripova. Voli književnost i hrvatski jezik, vrlo  je komunikativna i pričljiva osoba. Za sebe  kaže: Kada krenem, ne stajem! U petom razredu osnovne škole (zahvaljujući Chucku Norrisu - teksaškom rendžeru i svojim roditeljima) zaintrigirale su ga borilačke vještine, pa se počeo baviti karateom, još jednom njegovom velikom ljubavlju. Nositelj je  ljubičastog pojasa i dobitnik dvadesetak  medalja, uglavnom zlatnih. Po završetku osnovne,  upisuje se u Srednju školu fra A.K.Miošića u Pločama,  Hotelijersko-turistički smjer, jer je nadaren za jezike. Kaže da dobro razumije  engleski, talijanski, španjolski njemački, a zna  malo i češki i albanski jezik.
Već u  prvom razredu izborio  se za rad  škole u turnusima, jer je kao predsjednik razreda smatrao da su  zakinuti.  Obožava filmove, a posebno one gdje  jedna osoba mijenja svijet oko sebe. Smatra da mladi ne smiju biti pasivni promatrači, nego moraju  mijenjati stvari koje ne valjaju, i to za opće dobro.  
Misli da su  Ploče  lučki gradić koji nema budućnosti. Ima samo bezbroj kafića, a nema  čak ni kina. Kao predsjednik  Vijeća učenika predložio je da mladi skupljaju potpise  za povratak  gradskoga kina, a taj projekt još nije gotov.  Mario vodi  radio emisiju imenom HOKUS-POKUS,  i stanovnicima našeg gradića, a posebno mladima,  sa jednom  kolegicom prenosi novosti iz srednje škole  i iz života mladih uopće. Tko ima priliku, može ga poslušati već sutra  na valovima radio postaje Ploče (94,5mHz) u 12:00 sati. Kao i svi mladi, obožava glazbu  bez koje  mu je život nezamisliv, tako da u obližnjem clubu subotom pušta muziku, dobro  poznate techno (electrohouse hitove) ali i turbo folk koji osobno baš i ne voli, ali je kod mladih u trendu!
Na pitanje kada uči i kako stigne na sve strane,  kaže: jedva uspijevam, ali uvijek gledam nekako veselo na svijet. Nedavno je sudjelovao u izboru  best-teenager   (najuspješniji tinejdžera godine), i bio je među deset najuspješnijih u Hrvatskoj. Želio bi sudjelovati u nekakvom "šou" u gradu, jer mu se to čini zanimljivo, i vjeruje da bi u svome gradu sigurno odnio titulu najboljeg.
Činjenica  je da spada među onih 10% ljevorukih  poput Lady Gage, Leonarda Da Vincija,  Michelangela, Alberta Einsteina, za koje znamo da su iznimno inteligentni.
Mario je odmalena krenuo u  mijenjanje i osvajanje svijeta, i vjerujem da će njegovi ideali u budućnosti nadjačati one koji su te ideale davno izgubili. Ako su ih ikad i imali!?
lijepa-nasa @ 23:19 |Komentiraj | Komentari: 63 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 29, 2010
Veliki je grijeh raskopati mirno  ljudsko pristanište, koje se ne sagradi preko noći, već ga grade kroz duga ljeta muka i brige, suze i znoj.» (A. Šenoa, Prosjak Luka).
Svima su nam  dom i obitelj najvažniji u životu, i kada nam netko dirne te svetinje, uvijek reagiramo.
Radi teške situacije oko svoga doma, i zbog opasnosti za dvanaest članova  obitelji, pogotovo četvoro  djece, javio nam se Željko Kujundžić , sa adresom: Plina Jezero 11, Ploče.  On i supruga Anja očajni su što nema ama baš nikoga tko bi ih saslušao i pomogao im. Njihov dom nalazi se u zelenilu prošaranom slojem bijele prašine, točno podno betonare u Eracima, gdje se danonoćno (osim nedjeljom) melje kamen i pravi i prodaje beton već pune četiri godine. Bijeli se trava, grmlje, loza, smokve, sve, baš sve je bijelo. Ako slučajno ugazite u grmlje, iz njega se izvije bijeli prah, kao dim. Svuda okolo se praši do neizdrživosti, sve je u oblacima bijeloga dima. Supruga mora čekati nedjelju da opere rublje, jer ako ga opere radnim danom, dok se osuši bude puno prašine, pa ponavlja pranje, a nekada to čini i po tri puta dnevno za isto rublje. Djecu su poslali rodbini, da se malo izvuku iz ove prašine. Buka oko radilišta je užasna, rade tri drobilice, a Kujundžić kaže da će dovesti još jednu, što je znak da ne misle prestati sa  radom. Obitelj Kujundžić, baš kao sluga Jernej iz Cankareve priče, obija pragove i traži pravdu, ali je ne nalazi.
Bila sam danas u njihovu domu, i obišla betonaru kojoj je, prema kazivanju Ž. Kujundžića,  vlasnik splitski Konstruktor. Gosp. Kujundžić me uvjerava da ova betonara nema dozvolu, kaže da je siguran u to. Pogledala sam u Prostorni plan Grada Ploča i pokušala naći podatke o navedenoj betonari. Koristim tu riječ, jer ne znam koju bih drugu. To nije kamenolom, jer se tu ne vadi kamen, već se on dovozi kamionima, vjerojatno sa mjesta gdje se minira zbog izgradnje cesta, i tu se sada nalaze velike količine samljevenoga kamena. U prostornome planu piše: Građevine od  važnosti za županiju – Građevine eksploatacije mineralnih sirovina: istražni prostor tehničkog građevinskog kamena Obilićevac kod Karamatića. Dakle, nema Pline Jezera!
Je li uopće izvršeno  vrednovanje prihvatljivosti zahvata i mogućih utjecaja toga zahvata na okoliš. Je li eksploatacijsko polje Plina Jezero određeno kroz javnu raspravu i rješenjem o dodjeli eksploatacijskog polja (koje to, ustvari i nije, jer se tu ne vadi kamen). Poznato je da na kakvoću zraka utječe karbonatna prašina, koja ima utjecaj i na sluznicu, odnosno izaziva alergije, a tu su i plinovi i čestice nastali sagorijevanjem dizel goriva radnih strojeva koji su neprestano u pogonu. Uslijed taloženja karbonatne prašine postoji i utjecaj na tlo kontaktnog i šireg prostora, kao i uslijed nekontroliranog ispuštanja sanitarnih otpadnih voda, goriva i mazivnih tvari iz postrojenja za sitnjenje kamena ili transportnih vozila. Velika buka koja negativno djeluje na ljude koji tu rade ili  stanuju, nastaje tijekom usitnjavanja, utovara i transporta, prerade u postrojenju za sitnjenje kamena, te transporta izvan radnog polja.
No, najzorniji je utjecaj sve te buke i prašine na ljude! Znajući da njegovom problemu nema kraja, Željko Kujundžić je vrlo nervozan, nezadovoljan, srdit, skoro izvan sebe, gledajući kako se njegov  svijet ruši, a njegov  okoliš mijenja svoj prirodni oblik, vizualno i stvarno.
Tko će pomoći Željku Kujundžiću?! Imaju li on i njegova obitelj pravo na zdravi život i čisti okoliš koje im je zagarantirano člankom 69. Ustava RH.
                                                            Ulazak u sivu zonu

Kuća obitelji Kujundžić u izmaglici

Postrojenje
Brda samljevenog kamena
Praši  prema kući obitelji Kujundžić
Zeleno bijeli listovi
 
Kako ovo zaustaviti?
 

Foto: Ana Musa
 
lijepa-nasa @ 22:35 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 28, 2010
Građani se sve češće i sve više za pomoć u zaštiti okoliša (a vjerujem i u drugim područjima života) obraćaju nevladinim udrugama. To je činjenica, isto kao što je činjenica da  udruge nitko ne plaća, dok su u vlasti ljudi koji primaju plaću da rješavaju njihove probleme. Činjenica je, također, da udruge nemaju na vratima i prozorima (oni  koji imaju prostore) poruke da rade sa strankama od toliko  do toliko sati. Kad god nam se netko obrati, uvijek, baš uvijek smo spremni  pomoći.
Veseli spoznaja da su ljudi sve svjesniji potrebe očuvanja okoliša, da su skoro pred svim ulazima u stambene zgrade pravi mali cvjetnjaci, sade se masline, smokve, uređuju travnjaci.  
Nekada i građani griješe, ali nije problem ljudima objasniti da nisu u pravu, i zašto nisu u pravu.
Danas mi se javila jedna draga gospođa i poslala dvije fotografije na kojima  se lijepo vidi azbestno cementni pokrov.



Foto: J. J.
 Ljuta je na naše komunalce koji ne uklanjaju te opasne pokrove. Nisam baš prepoznala gdje je ovo slikano, ali moram naglasiti da komunalci nisu dužni skidati tuđe azbestno-cementne pokrove, već samo one kojima je grad vlasnik. Inače, ako je ovaj pokrov u nečijem privatnom vlasništvu, i ako su elementi počeli pucati pa su zato vrlo opasni, treba se obratiti firmi  Cian iz Splita, odjelu za zaštitu okoliša, jer su ovlašteni skupljači.
Oni su dužni od građana azbestni otpad preuzimati besplatno, jer za njih troškove  snosi Fond zaštite okoliša. Skupljači su dužni odmah, a najkasnije u roku od  tri dana od poziva građana preuzeti  pripremljeni građevinski otpad. To znači da su građani dužni skinuti te ploče, koje moraju polijevati vodom da se iz njih ne praši, i ne smiju ih sa krovišta bacati da ne dođe do lomljenja i mrvljenja. Uostalom, svatko se može obratiti našoj udruzi, i mi ćemo vam pomoći da zakonito i besplatno uklonite vaše salonitske pokrove.
Žalosno je samo što su gotovo sve zgrade na području u vlasništvu vojske, od tehničke radionice i svih onih silnih zgrada i skladišta na Portini prekrivene azbestno cementnim pokrovom koji  sustavno propada, a nalazi se u najneposrednijoj blizini škole. Djeca i mladež se neprestano motaju oko tih zgrada, jer nema stražara, ali oni ne znaju da su u opasnosti. Čini mi se da ni mnogi odrasli toga još nisu svjesni!                     
                                   J
edan od mnogobrojnih vojnih azbestnih pokrova

Strava!!!

Pogled kroz žicu!

Vojne građevine su tik uz osnovnu i srednju školu!

Foto: Ana Musa

lijepa-nasa @ 21:40 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, travanj 27, 2010
U nedjelju navečer  sam gospođi Ines Lozina, županijskoj inspektorici zaštite okoliša i gosp. Kreši Vejiću, gradonačelniku Ploča uputila sljedeći mail:
Poštovani!
Danas mi se obratio gospodin Nenad Medak, koji je na putu od Komina prema Splitu, nedaleko restorana Pećina, na mjestu gdje stoji tabla "Baćinska jezera" uočio veliku gomilu smeća, među kojim je i azbestno-cementni pokrov.
Obavijestio me da ga je jedan mladi čovjek koji stanuje u blizini, a inače je vatrogasac iz Ploča (nije ga pitao za ime) obavijestio da je u nedjelju ujutro vidio plavi kamion marke Mercedes, veličine između 4 i 8 tona nosivosti, ali tablice nije vidio, i da je najvjerojatnije vlasnik počinitelj ovoga zagađenja prirode.
Molim Vas da poduzmete mjere za uklanjanje ovoga divljeg odlagališta, pogotovo što je odbačen i opasni azbestno-cementni otpad.
U dopisu slijedi kontakt broj mobitela gospodina Nenada  Medaka, kako bi iz prve ruke saznali ako ih još nešto  interesira.
Gospodin Medak mi večeras kaže da ga nitko nije kontaktirao, a nije ni mene. Možda je prerano zaključivati da nikoga ne interesira, tek su dva dana od prijave, a birokraciji treba puno više da počne djelovati! Moram priznati da se gospođa inspektorica Lozina  do sada na prijave uvijek javljala i poduzimala mjere, pa vjerujem da će i sada biti tako.
Možda bi bilo dobro da obavijestim glavara Baćine, da sami nešto poduzmu, no radi se (i) o azbestnom otpadu, pa ne treba ljude dovoditi u opasnost. Ali interesantno je da se  taj prokleti azbest stalno pojavljuje na području Baćine. Zna li netko zašto?









Foto: Nenad Medak
lijepa-nasa @ 20:40 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 26, 2010
Znate li onaj štos kad Jure tumači Ivanu što je to ananas?
Znaš li kako izgleda banana?  – pita Jure. Znam! – kaže Ivan! E, ananas ti nije ni nalik na bananu!
Sad ja pitam vas: znate li kako izgledaju Vodice?  Nisu ni nalik na Ploče, iako su oba grada  na morskoj obali, približne su veličine, i sa približnim brojem stanovnika.
Vodice su prelijepo malo, turističko mjesto kraj Šibenika, sa velikom marinom punom stranih  brodova i jahti, gdje sam tri dana bila na seminaru.
Grad ima vrlo dobre komunalce koji danonoćno rade i uređuju mjesto, ali  nisu naši komunalci ništa zaostali za njima. Sa Pločama im je zajednička boljka sječa stabala, jer sam vidjela  kako sijeku tri velika, zdrava drveta, i nikako nisam mogla shvatiti zašto to čine. Inače,  svuda se čisti, pituraje, nadograđuje, uređuje. Uvelike se osjeća dah ljeta i skore turističke sezone.
Bili smo smješteni u prekrasnom, obnovljenom hotelu Olympia.
Sami naziv hotela (Olympia je mjesto gdje su se održale prve Olimpijske igre u 8 st.pr.Kr.) i apsolutno svi nazivi po hotelu su pisani na engleskom jeziku.
Razumijem da je to radi turista, ali zašto nigdje nema ni slova na hrvatskome jeziku i pismu. I zašto neki naš domaći turista u domaćemu hotelu  mora poznavati engleski jezik da bi znao gdje je soba za djecu, gdje se kupuju suveniri, gdje je putnička agencija……. Nevjerojatno, nigdje hrvatske riječi. Rekli su mi da se i kompletno osoblje upućuje na učenje stranoga jezika. Dakle, mogu oni misliti lokalno (Hrvatski),ali govoriti moraju globalno (engleski)!
Člankom 12. Ustava RH je propisano da se u službenoj uporabi u Republici Hrvatskoj koristi hrvatski jezik i latinično pismo. Obveza je svake fizičke i pravne osobe u Republici Hrvatskoj postupati sukladno Ustavnim i pozitivnim zakonskim propisima, te poštivati pravni poredak Republike Hrvatske (članak 5. Ustava RH).
Korištenje stranog jezika u službenoj komunikaciji drži se protuustavnim aktom koji ugrožava pravni poredak RH.
Vjerujem da ćemo radi turista i EUnije uskoro i bukvalno biti Europska provincija Croatia. A  krivi su  oni što s rukom na srcu pjevaju: Oj, Hrvatska mati, nemoj tugovati….



 





lijepa-nasa @ 23:51 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 25, 2010
             Tri dana sam bila izvan Ploča, a nitko nije ni riječi napisao o prigodnoj i hvale vrijednoj akciji  članova udruga Lijepa naša i Radost.
             Na svjetski Dan planeta Zemlja 22. travnja,  dvije udruge su organizirale prodaju oslikanih platnenih vrećica. Bila je to prilika da građani vide što su to sve mladi crtali, a još važnije – da se kupovinom platnene vrećice smanji  količina plastičnog otpada, odnosno štetnih plastičnih vrećica.
             Akciju prodaje vodile su  Nada Boras, Nada Ivanković, Perica Šutić  i Julija Pavlović. Šefica Nada (Boras) pohvalila mi se da su skupili skoro 4.000 tisuće kuna. Doduše, puno su oni uložili u kupovinu materijala, u šivanje, pa u sve te silne boje i kistove. Jedino besplatan bio je rad naše mladeži, i njihova prodaja. Malenu dobit u udruzi Radost sigurno će opet utrošiti u nešto humano, po običaju.  Osim toga, Radosni su počastili picom sve sudionike akcije prodaje, ali je svoj doprinos dao i Ivan Čupić, vlasnik Rive, koji je donirao dio pizza. Djeca kažu da su neki građani davali i po 50 kuna, a uopće nisu htjeli uzeti vrećicu, što je za svaku pohvalu i zahvalu.
            Je li ovo zadnja akcija mladih iz Udruge Lijepa naša, još se ne može reći.  Dogovarali smo se da ćemo 5. lipnja, na Svjetski dan zaštite okoliša očistiti Stablinu, ali to ćemo još vidjeti!
A onda – ključ u bravu, a pošto brave nemamo, reći ćemo samo ZBOGOM!
Vrijedna ekipa

Profesori iz škole, ali i građani nisu iznevjerili mlade, vrećice su "planule"


Ivo iz Lijepe naše  je autor crteža na ovoj vrećici

Dida i unuka - članica Lijepe naše

Zasluženi ručak


 
lijepa-nasa @ 20:19 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 21, 2010

                     Danas je Grad Ploče službeno posjetio Vinko Mladineo, direktor Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Nas dvoje imali smo jedan zasebni, kraći sastanak na kojemu me izvijestio da su kupili opremu za mjerenje kvalitete zraka, koja će vrlo brzo biti instalirana na nekoliko lokacija u Pločama. Suglasili smo se da mi iz udruge sudjelujemo u izboru mjesta gdje će se oprema instalirati, što je vrlo dobra vijest.
Izvijestila sam ga i o problemima agrila i PVC cijevi za navodnjavanje i predložila da u Neretvi formira jedan centar za prikupljanje (ili otkup) ovoga krupnoga otpada, kako bi pomogao našim poljoprivrednicima, Hrvatskim vodama, a i samoj prirodi.
Gosp. Mladineo pokazao je veliko zanimanje za ovaj problem, i vjerujem da će uskoro poduzeti mjere. Udruga je  već pokrenula inicijativu u Saborskom Odboru za zaštitu okoliša.
                  Ovo su dobre vijesti uz Dan planeta Zemlje, koji se obilježava ravno 40 godina, od 22. 4. 1970. godine kada su u Americi dignuti prosvjedi za očuvanje naše plave planete. Pridružite se obilježavanju ovoga dana barem nekom malenom, naizgled nevažnom gestom! Možete  posaditi cvijeće, ili drvo – sada kad se drveće masovno uništava.
 Molitva šume
Čovječe, kad pored mene prođeš,
nemoj podići ruku ni na jedno stablo,
ni na jedan grm.
Nemoj me nepromišljeno ozlijediti.
                    Ja sam toplina tvoga doma i ognjišta
                    u hladnim zimskim noćima,
                   prijateljski hlad i štit od vreline
                   ljetnoga sunca.
Ja sam drvo tvoje kolijevke,
sljeme tvoje kuće, daska tvojeg
stola, postelja na kojoj spavaš i
odmorište vječnog počinka.
                Čovječe, poslušaj me i usliši molitvu moju,
                Ne ruši me nepotrebno, ne spaljuj me,
                nepažnjom, ne sijeci me nerazumno,
                ne ozlijedi me bezobzirno.


lijepa-nasa @ 22:45 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, travanj 20, 2010
U znamenitoj splitskoj Buži juče sam vidjela sliku hrvatske stvarnosti: ne čujem, ne vidim i ne želim znati!
Blago nama sa njima!
lijepa-nasa @ 23:32 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Upravo sam se vratila iz Splita, sa otvaranja  izložbe «Zemlja u našim rukama – više od pasivnog promatrača». Ova je izložba sastavni dio Festivala znanosti, koji se osim u Splitu istovremeno događa u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Zadru i Starigradu Paklenici.
Izložba je postavljena u Staroj gradskoj vijećnici na Pjaci (Narodnom trgu), i bit će otvorena tijekom cijeloga ovoga tjedna.
Zadatak je bio: prepoznati, locirati i fotografirati problem, ali i predložiti rješenje problema.
Udrugu Lijepa naša za Dubrovačko neretvansku županiju zastupale su jake snage   likom, fotkama i pisanim riječima Nenada Medaka i moje malenkosti. Stručni žiri izabrao je naše radove, pa smo mi tako jedini predstavnici naše Županije.
Bilo je lijepo i ugodno znati da smo dovoljno dobri da nas izaberu među najbolje. Dobili smo i skromne prigodne darove za uspomenu.
A što smo to mi radili pročitajte na blogu KOMIN
Oni su otvorili izložbu!

Nenad ni ovdje ne može bez svoga foto aparata

Slika dijela  problema


lijepa-nasa @ 00:16 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 18, 2010
           Malo je poznato da u našoj  dolini imamo vrsnih majstora za izradu izvornih neretvanskih  suvenira, ali još uvijek nemamo pravo rješenje za njihov plasman na šire tržište.
             Svatko pametan bi se dičio time što imamo, a mi kao da krijemo naše posebnosti i vrijednosti. Suveniri su sastavni dio turističke ponude i u posljednjih nekoliko godina sve više raste svijest o važnosti lijepog, originalnog odnosno izvornog suvenira.
Diljem Hrvatske ima puno kiča, imamo «naše» suvenire koje čak uvozimo iz Kine,  a ne reklamiramo prekrasne, izvorne  radove naših ljudi: lađe, trupe, pletene bocune, vršve, krtole……..
Dobar suvenir mora  imati nešto autentično i karakteristično za kraj iz kojega dolazi, s izraženim lokalnim značajkama, bilo da je riječ o kulturnim, povijesnim ili prirodnim značajkama; treba biti proizveden kod nas,  ručno rađen od prirodnih materijala. Najatraktivniji su oni suveniri koji imaju kompletnu priču vezanu za kraj koji predstavljaju. Čini se da ispunjavamo sve uvjete, jer naši su suveniri rade kod nas u Neretvi,  od prirodnih materijala, a veliki dio od vrbova pruća ili od krova.
Jučer sam iz Rogotina (od jednoga Markote) dobila prekrasnu pletenu lađu, kakvu još nisam vidjela. Da je prave organizacije, ljudi bi mogli dobre novce zarađivati na ovim suvenirima, jer njihov značaj u ukupnom turističkom proizvodu izuzetno je velik:  kamo god putovali, uvijek kući ponesemo suvenir za uspomenu, da nam budi lijepa sjećanja  i podsjeti na odmor ili samo obilazak  doline Neretve
Radi daljnjeg poticanja razvoja autohtonih suvenira, mora se iskorijeni kič, a njihovo mjesto trebaju zauzeti  proizvodi kakve imam u svojoj kolekciji, izrađene u Kominu, Opuzenu, Rogotinu i Baćini. Uostalom, pogledajte ovu ljepotu:






lijepa-nasa @ 21:51 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, travanj 16, 2010
Slušam jutros na Radio Pločama kako Mišo Poljak s gorčinom priča o svome konačnom odlasku iz košarkaškog kluba Ploče. Za odlazak optužuje lokalnu vlast, a s mladima će raditi do konca lipnja, baš kao što sam i ja donijela odluku. Je li doista  slučajnost da se na dva potpuno različita područja djelovanja s mladima zbog apsolutne nebrige jednostavno mora prekinuti rad. Koliko će mladih Pločana iza 30. lipnja ostati bez svojih sportskih i ekoloških aktivnosti. Zašto mora biti tako?
                Danas sam s jednim vrlo angažiranim i pametnim maturantom pričala o tim problemima i rekla sam mu da se naš grad treba preimenovati u Zombi-grad, s čim se potpuno složio. Odlazi na studij, i kaže da se više nikad neće vratiti, iako bi to od srca želio, jer je pravi pločanin.
Koristim još malo preostalog vremena i za druženje sa malenima. Jučer popodne sam bila gost kod malih predškolaca iz Komina. Njihova teta Maja Medak pozvala me da se malo družimo i pričamo o okolišu. Ne znam jesu li ljudi uopće svjesni koliko su važni ti mali, prepametni klinci. Zovem ih mudrijaši, jer postavljaju mudra pitanja, i zaključuju kao pravi mudraci. Slušali su oni mene pozorno, ali sam slušala i ja njih još pozornije. Nevjerojatno koliko su bistri i kako brzo shvaćaju! Jedan maleni priča kako je njegova baba bacala plastične kese u riku, ali otkako joj je on rekao da se to ne smije raditi, nije više nikada bacala smeće u riku. Teta Maja ih je dobro poučila, jer točno znaju što je za ljude i prirodu korisno, a što štetno, i što u koji kontejner odlažu: u žute idu prazne plastične boce, staklenke i staklene boce odlažu se u zelene kontejnere za staklo, papir se odlaže u plavi kontejner, a baterije  u posebne crvene kontejnere za stare baterije. Znaju i zašto su nam šume važne, i kako treba čuvati vodu. Sigurna sam da puno bolje i više znaju od mnogih odraslih! Pričali su mi o puno plastike uz obalu Neretve, o ušću, o paljenju vatre u poljima.
Krajnje je vrijeme da ponekad zastanemo i   osluhnemo što nam ta djeca pričaju
Evo ih sa lizalicama u ustima


Oni i njihova teta Maja



 

Mame su strpljivo slušale i čekale



Najmudrija mudrijašica



Evo nas!



 

lijepa-nasa @ 23:31 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 14, 2010
Upravo ovih dana navršilo se punih 14 godina  djelovanja naše Udruge na ovom prostoru, i neskromno možemo reći da smo  bili prva nevladina udruga  u Pločama u novoj Hrvatskoj državi.
Četrnaest godina znači da smo stari toliko koliko i jedno mlado stvorenje koje se rodilo te  96. godine, a ove završava osnovnu školu.
Uopće nemam namjeru pisati što smo sve napravili u  tome razdoblju, jer one koje to interesira znaju, ali ću napisati što nismo. A nismo ono što je za normalan rad vrlo, vrlo važno: nismo se uspjeli izboriti za svoj prostor, dobiti svoje računalo i svoj telefon, smjestiti mlade u svoj prostor i činiti još puno, puno dobroga za Ploče. Mladi su nas prihvatili objeručke, neki naši  bivši članovi studiraju biologiju i ekologiju, interesiraju se što sada radimo.
U Udruzi imamo djecu od trećeg razreda osnovne, i mlade do prvoga srednje škole, i svi su vrijedni, divni mladi ljudi sposobni za stvaranje čuda. Čovjek ponekad ostane zatečen umijećem i idejama tih mladih Neretvana. A da smo sve ove godine radili dobro i ispravno svjedoči baš činjenica što se članovi ne osipaju, već naprotiv, svakodnevno nam se javljaju novi i novi učenici koji žele djelovati u našoj Udruzi.
Neki od vas mi poručuju da odstupim, kao da sam njihovom voljom izabrana, ili kao da me netko plaća. A činjenica je da sam svu svoju snagu, umijeće i ljubav potpuno besplatno ugradila u rad i edukaciju  mladih Neretvana, i da se obostrano volimo, slažemo i uvažavamo. Ali ne samo ja, veliku, silnu pomoć imala sam od nekolicine  kolega, uglavnom prosvjetara.
No, svi imamo granice strpljivosti i tolerancije! Vrlo dobro znam koliko sam truda uložila u 14 godina rada ove Udruge. Ne znam koliko sam puta i  od prošle i od ove vlasti  molila prostor za rad udruge. Ni jedna od vlasti nije se udostojila čak ni odgovoriti, ni na peticiju tih mladih ljudi nisu reagirali. Godinama smo tiskali list za mlade «Lijepa naša Neretva», naravno, besplatno, i dijelili smo ga besplatno, trebalo nam je samo sredstava za plaćanje tiskanja. Ni toga više nema, nikoga nije briga. Prošla vlast na temelju našega programa «Mladi za održivi razvoj»  izdvojila je u gradskome proračunu za našu Udrugu 10.000 kuna, a ova nam je vlast isplatila samo 5.000, drugi dio sredstava nećemo dobiti (iako toga u rebalansu nema, što znači da su nekome drugome dali naših 5.000 kuna) jer reče mi nedavno gradonačelnik: sad je kasno, nema se otkuda isplatiti. Ove godine vlast nam je u proračunu odobrila opet 10.000 kuna, no i druge Udruge su dobile toliko, neke i više! Ali, u siječnju kada je gospodin Miletić dao 100.000 kuna za udruge, ova udruga nije dobila ni kune, a vi pogledajte tko je sve dobio, i koliko!
Nitko nas ne plaća, nikome se ne «uvlačimo», nismo vezani ni za jednu stranku, a u drugome dijelu našega rada analiziramo i kritiziramo i lijeve i desne, i zato nas ne vole ni jedni, ni drugi.
Da se neki, koji ovdje u komentarima svakodnevno sipaju svoj otrov i netrpeljivost (a ja to sada uredno brišem i brisat ću) ne bi obradovali kako ću osobno prestati sa radom, malo morgen. Samo ću na kraju ove školske godine prestati raditi sa djecom, jer ovako zbilja više ne može. Očito je, u ovome gradu nikada nisu držali do mladih, i tradicija se, nažalost,  nastavlja! Nadam se od srca da mladi to neće zaboraviti kada u budućnosti budu oni na vlasti! Ovaj grad   će imati samo ono što je u tu budućnost ugradio!



      Za njih nitko ne mari! Mladi iz Lijepe naše u gostima kod udruge Radost    Foto: A. Musa
 
lijepa-nasa @ 22:31 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
utorak, travanj 13, 2010
U ožujskome broju Makarskoga primorja, glasila grada Makarske, objavljen je članak pod nazivom «Ne smijemo izgubiti suverenitet na svoj prostor», i nadnaslovom:
HT u Makarskoj nije dobio zeleno svjetlo za uknjižbu javnih površina kuda prolaze telefonski kablovi.
O čemu se radi?
O određivanju vlasništva i rješavanju pitanja čija je zemlja ispod kabela?
T-HT je vlasnik telekomunikacijskih kablova, ali ne i šahtova i podzemnih kanala kroz koje su provučeni telekomunikacijski kablovi. Distribucijsko telekomunikacijski kanali izgrađeni su u staroj Jugi sredstvima lokalne zajednice, tj. gradova  koji su bili investitori, a nalaze se na javnom dobru (trgovi, ulice, parkovi),  pa je logično da je to javno dobro i da su distribucijsko-telekomunikacijski kanali  vlasništvo jedinica lokalne samouprave, odnosno Republike Hrvatske.
Bilo bi doista tragično da vlasništvo prepustimo  Njemcima, i ne zaštitimo  svoj interes.   Split, Zadar i Dubrovnik prihvatili su ugovor HT  o osnivanju prava služnosti Hrvatskom telekomu na javnim površinama kroz koje prolaze telefonski kablovi, uz bijednu naknadu, ali Makarani se nisu dali preveslati, jer im je neprihvatljivo  da se njemački HT uknjiži na makarsku gradsku imovinu. Jedan njihov vijećnik tvrdi da HT u Hrvatskoj ostvaruje dva puta veći prihod nego u vlastitoj državi Njemačkoj, što je sa naše točke gledišta prava katastrofa. Zbilja nas muzu k'o kravu muzaru!
Telefonsku mrežu gradili su i građani ove zemlje, ja  još uvijek čuvam ugovor o plaćanju 1.500 maraka za priključak telefona. Ne znam je li ugovor o služnosti rješavan  u Pločama, i jesmo li se prodali za njemačku siću?!
Omogućavanje njemačkom HT-u da se uknjiži na dio zemlje kroz koju su položeni kablovi za mene je izdaja vlastitih interesa.

 

lijepa-nasa @ 23:09 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 12, 2010
Vratio se kolega sa uskrsnoga  puta po Europi, i pun oduševljenja priča kako je u Austriji vidio nepregledna polja vjetroelektrana.  Nije mu jasno kako je to njima isplativo, a nama nije i pored tolikoga silnog vjetra, naročito kod nas na obali.
Istina je da ima vjetrenjača  i kod nas, najpoznatije su one kod Šibenika, ali kapital je iz Njemačke, pa će i dobit tamo odlaziti. Dok spoznaje dođu do hrvatske pameti, drugi će se debelo udomaćiti i obogatiti  kod nas. Na našem teritoriju, našim vjetrom stvara se struja za nas, a kapital od nje je za druge. Poznata je to hrvatska priča, tako nam je sa bankama koje smo mi stvarali, za sitne pare drugi kupili, i bogate se na našoj gluposti. Sada te strane banke ne potiču domaću proizvodnju, nego opet strano investiranje. Tako je i sa hotelima, koje smo opet mi gradili, tuđini kupili pa smo mi sad njihove sluge, a oni se bogate. Naša vlast neprestano govori o hrvatskome turizmu, a ne govore da su nam hoteli tuđinski, hrana u njima uvozna, a naše sve propada.  Najsmješnije je kad naši kažu kako kapital nema državljanstva, kapital je dobar ma odakle dolazio. To je priča za budale, sve države svijeta štite svoju proizvodnju, svoje banke, svoj turizam. Ali što se može, mentalitet Hrvata je oduvijek bio sluganski.
Sve što smo imali i čime smo se ponosili, prodano je ili uništeno, a ako je štogod i ostalo, bez brige, neće još dugo.
Danas sam dobila dojavu od ribara da je jučer oko tankera   za skladištenje i prekrcaj tekućih tereta u Luci Ploče plivala nafta, i to debeli sloj  nafte, a zaštitna ograda da se rastvorila kako bi nafta otplutala dalje od broda. Nadajmo se da će nam netko objasniti što se to dogodilo, jer ribari imaju dokaze.

Foto: Zoran Lončar
 
lijepa-nasa @ 23:29 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 11, 2010
Uskrs je pravo vrijeme za obilazak najdražih, pa sam proteklih desetak dana provela sa svojima u Slavoniji, u rodnom Vukovaru.
Put do tamo je zbilja dug, i zato ga uvijek kratimo putovanjem kroz Bosnu i Hercegovinu. Odlučili smo se za put preko Makljena, Prozora, Travnika, Viteza – ukratko – preko  Srednje Bosne.  Put je nešto lošiji od onoga preko Sarajeva, ali je prometa znatno manje, i to je bilo presudno pri izboru.
Kroz Hercegovinu putujemo kratko, čim prođemo Jablanicu i zaputimo se put Makljena, eto nama ususret Bosne ponosne.
A Bosna je zemlja prelijepa, raznolika, neobična i meni iznimno draga.
Do Jablanice je put uobičajen, no primjećuje se nešto turista, snimaju porušeni most na Neretvi iz II. svjetskog rata, i obilaze muzej NOB-a. Nismo skužili odakle je ta gomila starijih gostiju, ali BH građani garant nisu. Skrećemo  lijevo, putokaz pokazuje da je to put prema Travniku.
Na putu volim slušati lokalne radio postaje, tako upoznajem mjesta i običaje.  Nađem Radio Ramu, slušamo njihove vijesti. Kažu kako je u Zenici, u župi svetog Ilije od strane muslimana upućen poziv katolicima da pređu na islam, i to baš uoči Uskrsa. Oko drugih crkava nije bilo nalijepljenih poziva, samo oko te crkve, a katolici su ogorčeni, uznemireni i uplašeni.
Na Makljenu još ponegdje ima snijega,  a na samome vrhu planine vidimo da smo na visini od 1.123 metra. Priroda je predivna, a bome ima i prenoćište, čini se dobro, a zove se «kod babe Janje». Komar je nešto niži, njegov smo vrh prešli na visini od 927 metara. Usput  smo prošli kroz mjesto koje se zove Ploča, a u mjestu Humac (u Bosni, ne onaj blizu Ljubuškog)i njemu bližim mjestima vidjeli smo kako ljudi kite grane niskog raslinja oko kuće obojenim jajima. Reče nam jedan domaćin da je to uskrsni običaj u Srednjoj Bosni.
U Travnik, prekrasni grad, često sam dolazila prije rata, dok sam sa djecom zimovala i ljetovala na Vlašiću. To je rodno mjesto nobelovca Ive Andrića i stari bosanski  grad Hrvata, ali više nije tako. Sada je većinski bošnjački, džamije su niknule na sve strane, Hrvati su skoro nestali, a na tržnici smo vidjeli prave pravcate mudžahedine, ali se nisam usudila slikati ih, izgledaju grozno sa onim bradama gorim od četničkih. No, dok oko sebe gledamo vizure džamija, na glavnoj ulici veliki je transparent: Sretan Uskrs, a ispod toga ćiriličnim pismom: Hristos vaskrse! To je ipak lijepa gesta muslimana koji čestitaju svojim kršćanskim građanima Uskrs.
Prije Doboja ulazimo u Republiku srpsku, koja opet ima svoje «bisere». Uz neizbježnu ćirilicu i čudna imena naselja, nailazimo na mjesto Miloševac, a na radiju na postaju koja se zove, ma zamislite, Slobomir.  
U Šamcu prelazimo opet u Hrvatsku (napokon, lakše se diše), priključujemo se na autocestu! Promet je gust, gust , a kad stignemo do Vinkovaca, tu je već na samo 12 kilometara i Vukovar. Na 107,2 mhz je Hrvatski radio Vukovar. Slušam prekrasnu šokačku pjesmu Nije na prodaju,  punu žalosne istine:   
Uvijek pred Uskrs zamirišu trave! Ja gledam kako se neki prave
da im je stalo do tebe Kriste, a ja ih pamtim kao ateiste .
Prodavali ste zelene otoke, sad red je došao na rijeke i potoke!
Al´ u ravnicu mi ne dirajte, za nju smo ginuli, za nju ratovali
Za nju smo ginuli
A ne, ne gospodo, bivši drugovi, nisu na prodaju naši plugovi
Nije na prodaju ova ledina, mi druge nemamo, to nam je jedina...
A Uskrs u Vukovaru je nešto prekrasno i posebno! No, to je priča samo za obitelj!


 
Magla na Makljenu


Na Veliki petak djed i unuk kite grmlje šarenim pisanicama







Kao i lanjske godine: Veliko Uskrsno jaje u centru Vukovara:

Kraj hotela Dunav: stari vodotoranj iz 1913. godine

Pokraj Dunava: Legendarni vodotoranj i crkva sv. Filipa i Jakoba



lijepa-nasa @ 19:55 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 1, 2010
Uskrs nam dolazi, a čini  se da smo svi nekako prazni i tužni. Je li kršćanstvo danas depresivno? Tugu Velikog petka kao da smo razvukli na cijelu godinu. I kad čitamo Evanđelje, kao da nemamo u rukama Radosnu vijest, već neku drugu, drugačije doživljenu.  Tugujemo li ili se radujemo kao kršćani, kao oni koji nose ime Krista, Krista raspetog, ali i onog koji je uskrsnuo? Jesmo li optimistični ili depresivni katolici, ako uopće depresija može i smije biti obilježje istinskog kršćanina? Nadam se da će nam svima Uskrsno jutro ipak obasjati dan, i da će nam u srcima radost zamijeniti tugu! Jer  Uskrs je blagdan radosti i sreće, pobjede dobrote i života, proljeća i cvijeća i našega spasenja!Svima želim da ih Uskrsnuli Krist obdari svojim mirom i svojim blagoslovom! SRETAN USKRS!

TKO ĆE IM POMOĆI? MOŽDA USKRSLI ISUS!?
                    Smiljan Batinović Crni i Braco Gradac, predstavnici Društva Žrtve azbesta iz Ploča, zadnji dan u mjesecu ožujku su  zajedno sa dvojicom predstavnika udruge Biglovi azbesta iz Vranjica  bili u Zagrebu, gdje su imali značajne susrete.
Posjetili su predsjednika Republike dr. Ivu Josipovića u njegovu uredu, i zadržali se u kratkom razgovoru o problemima azbestaša u vezi ostvarivanja njihovih prava, jer je zakonodavstvo dvojbeno i nedorečeno. Predsjednik im je obećao pomoć, i povezao ih sa dr. Mirandom Mrsićem, koji ih je primio u Saboru, u klubu zastupnika.
Posjetili su i Fond zaštite okoliša i energetske učinkovitosti, a susreli su se sa državnim tajnikom za zdravstvo dr. Antom Zvonimirom Golemom i suradnicima.     Svuda obećavaju pomoć, a kolika će ona biti, i hoće li je uopće biti, vidjet ćemo vrlo brzo. U Vranjicu će se 7. travnja održati tematski  skup na kojemu će opet biti riječi o azbestu i azbestašima. Nekome će valjda dojaditi, i vidjet ćemo tko će prvi odustati . Sigurna sam da to neće biti radnici!



 




lijepa-nasa @ 23:03 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
1609106
Arhiva
Index.hr
Nema zapisa.