Blog - svibanj 2011
utorak, svibanj 31, 2011
       Ljepote nikada nije ni dosta, ni previše. Mi je u dolini Neretve imamo na svakom koraku, pa je možda baš zato najčešće i  ne vidimo. A nije ljepota samo more naše sinje,  modra Neretva i još modrija  Baćinska jezera. Toliko je toga uz njihove obale, sitnice koje čine svakodnevni život.

      U ovoj borbi za preživljavanje tko se još zagleda u prelijepe lopoče, u leptire i ptičice, u zmije što nam često ispod nogu gmižu, u dubine gdje se naziru ribe, vrše, mreže….. Ne vidimo predivne busene cvjetova što su  se ugnijezdili na kamenu, ne idemo na jezera da vidimo patke, konje……

      Tko bi još na to trošio vrijeme?! Za one koji nemaju vremena, koji su zaboravili ili nikada nisu ni vidjeli ljepotu oko sebe, poklanjam malu galeriju života tu, oko nas, između mora, Neretve i Baćinskih jezera.

      Tek toliko da se podsjetite što nam je Bog dao! 


Pogled na ljepotu                               







 Vidite li ovdje ribe... a ovdje ptičicu?


Ova se zmija stopila sa okolinom. 


Ptice...

Ribe.....


vrše....


mreže....


patka....


Konj....


Cvijeće iz kamena











lijepa-nasa @ 00:55 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 29, 2011
Ne znam kako vi, ali ja se osjećam jako loše kad me netko pored (još uvijek) zdrave pameti pokuša napraviti budalom. A u današnje vrijeme takvih je jako mnogo! Velika halabuka koja se digla oko uhićenja zločinca Mladića krije toliko laži da normalnog čovjeka mora zaboljeti glava.

Srpski su političari i mediji cijelome svijetu tvrdili da se Ratko Mladić nalazi van dometa srpskih organa sigurnosti, a čini se da on nikada i nije izašao iz Srbije. Jasno je da je stalno bio pod zaštitom neke od obavještajnih službi koja nije dozvoljavala njegovo uhićenje i koja ga je držala na tajnoj lokaciji. On tvrdi da nije kriv, a čula sam na TV izjavu jednoga srpskog seljaka koji kaže da je on tako dobar da mrava ne bi zgazio. Ispunjavaju mu želje k'o trudnoj ženi, a sudit će mu sudac koji je  u srpnju 2009. godine izjavio da je termin "genocid" nepotreban u opisivanju zločina u Srebrenici, te da bi termin "masovno ubojstvo" bio prikladniji. Taj će sigurno biti „objektivan” u svojoj presudi. Ako do presude uopće dođe. Jer srpski zločinci nekako čudno umiru u Haagu: zubar Milan Babić, čelnik tzv. RSK u zatvoru se objesio, iako zvanični dokumenti kažu da je umro od posljedica srčanog udara; ratni gradonačelnik Vukovara Slavko Dokmanović objesio se (zamislite) o kravatu, naravno, isto u zatvorskoj ćeliji; Milošević je, zvanično, umro od srca, a u Srbiji kažu da su ga namjerno pogrešno liječili. Odvjetnik ovoga nanovijeg krvoloka kaže da je Mladić lošijega zdravlja nego juče. Sigurno će i on jako brzo skiknuti od srca. Svi redom su  neki duševni ljudi, lažno optuženi, pa im od tuge prepukne srce. A najveća laž koju  su Srbi sada provalili je kako se Mladić „sam lečio” nakon dva moždana udara.                 Zamislite ga u malom, siromašnom selu, u trošnoj kući koju je vlasnik davno napustio i preselio u novu! Negdje pred zoru, tako sam samcat osjeti utrnulost, oduzme mu se lice, desna ruka i noga,  ne može govoriti, poluslijep je  sa strašnom glavoboljom praćenom povraćanjem, sa gubitkom ravnoteže i vrtoglavicom. To su, naime, simptomi moždanog udara! I što biva dalje. Tako teško bolestan, bez ikakvih dokumenata i novca on se dogega do prve ljekarne (koje u tom selu sigurno nema) i nabavlja (kako?) sve te silne lijekove latinskih naziva. On najbolje zna što mu treba, i koliko puta dnevno treba koji lijek piti. Jednom riječju, sam svoj majstor!

Ma hajte molim vas, to su bajke za malu djecu. Mrtvi-hladni, ma ni da trepnu, prave budale od cijeloga svijeta. Nužno se nameće  paralela sa uhićenjem našega generala Gotovine. Ideologije, djela  i ratni put  ta dva čovjeka totalno su različite! Ali  Šeks nakon uhićenja Gotovine  sa zadovoljstvom poručuje naciji: identificirati, locirati, uhititi i transferirati, dok bivši predsjednik Srbije Koštunica ignorira  čak 11 preporuka koje su Amerikanci poslali Srbiji 2006. godine u vezi uhićenja krvnika  pod čijom je komandom pobijeno 8.000 ljudi u Srebrenici. Mladiću dolazi predsjednica srpskog parlamenta da ga pregleda, a naši vlastodršci su u Haag mimo zakona slali  tone dokumenata ne bi li što više teretili Gotovinu. Kakav smo mi to narod?




lijepa-nasa @ 22:25 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 26, 2011
               Ma koliko neki roncali protiv don Petra, čini  se da ipak jedino on u ovome gradu  zna na pravi način animirati građane Ploča. Večeras je don Petar  povodom Dana Kraljice Neba i Zemlje, zaštitnice župe Ploče, u crkvi  organizirao koncert klape Luka Ploče. Bilo je divno ponovo čuti članove jedne od najboljih dalmatinskih klapa kako u  punome sjaju pjevaju u svome gradu. Na njihovom Facebook profilu piše:  „Totalno drugačiji od drugih”! I doista jesu potpuno drugačiji. Prepjevali su i obradili u svome jedinstvenom stilu  najljepše dalmatinske balade, duhovne pjesme, poznate operne arije.... Zato nije čudo da su napunili  crkvu i građanstvom i predivnim zvucima. Velika je povlastica građana Ploča imati takve bisere, ali mnogi toga nisu ni svjesni. Svoj su koncert obogatili  prekrasnim, i pločanima izuzetno dragim glasom Irene Prskalo, a mladi glazbenici   Toni Zekulić, Domagoj Mustapić i Nikola Grgić pokazali su da je naš kraj pravo rasadište glazbenih talenata. Svojoj staroj klapi pridružio se božanskim glasom i Zoran Bebić Beba. Publika je na momente bila toliko oduševljena da se dizala na noge, pljeskala u ritmu pjesama, a bome je u jednome trenutku zanos ponio i don Petra, koji je takođe zapjevao, iako svi znamo da ga Bog baš nije obdario tim darom.

               Sve u svemu, bila su to dva i pol  totalno raspjevana sata.




lijepa-nasa @ 22:59 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 25, 2011
Baš su bezobrazni  oni iz Metkovića i Gabele, jer evo već tvrde da je varan viđen i kod njih. Kako znamo da ove vrste divovskih guštera nema u Europi uopće, a kamoli u dolini  Neretve, jasno je k’o dan da prisvajaju našega varana. Ali, zakasnili su, slava je već pripala Kominu, sve drugo je samo obična kopija. Varan je Kominski, i točka!

Ispada da ovaj najveći gušter na svijetu, kojega još zovu i zmajem, šeće po južnoj Dalmaciji sve u šesnaest, od Komina Neretvom pliva put Metkovića, bez putovnice prelazi granicu i ide u  Hercegovinu. Istina je da varani vrlo dobro plivaju, a oni mlađi u bijegu   pentraju se po drveću. Siročići, bježe od svojih roditelja koji ih bez grižnje savjesti maznu, i ne gledaju jesu li to njihova djeca. Gadna je to vrsta, piše na internetu  da strašno smrde, jer jedu uglavnom strvine. No, znaju oni potegnuti i na čovjeka, pa nije čudno što su se Kominjani prepali. Pogotovo ako se zna da se pare od svibnja pa do kolovoza, možete misliti kako je u svojoj samoći ovaj naš poludio bez seksa. Biće da zato tako arlauče okolo po Kominu. Pa još ako je ženka, ajme nama!


Ljudi bezobzirno ubijaju glavnu prehranu varana  – divlje svinje, jelene i manje sisavce, pa radi nedostatka prehrane i oni nestaju, zbog čega su  proglašeni zaštićenom vrstom, jer ih je u prirodi ostalo još svega 3 000 do 5 000 primjeraka. A žive u Africi, Aziji i Australiji, ima ih 53 vrste, no najpoznatiji je onaj iz Indonezije, kojega zovu po imenu otoka na kojemu prebivaju  Komodski varan. Sigurna sam da je ovaj koji se kod nas stvorio niotkuda i ničim izazvan baš taj, Komodski. To mislim zbog zajedničkog nam korijena Kom  (Kom-in, Kom-odsko otočje). Znao je on ili onaj tko ga je ostavio gdje su njegovi!

Skrećem pozornost onome tko ga pronađe, da ga slučajno ne ubije, jer varan nije za varenje, tj. kuhanje, pošto je zaštićena sorta, tako da se ne nadaju ovi što su ga stavili na jelovnik u jednom pločanskom kafiću da će imati za marendu varana na Kominski. Ali naći će ga malo sutra, jer ni varan nije toliko lud da od svih zemalja na ovome svitu izabere baš nas! 

lijepa-nasa @ 21:50 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 23, 2011
             Kada netko ima 83 godine onda je to duboka starost. A upravo toliko je stara Hrvatska seljačka glazba iz Komina, što znači da je 19 godina starija od grada Ploča, čija se prva stanovnica rodila 1947. godine.

Danas ovu poznatu neretvansku  udrugu vrijedno i uspješno vode mještani  Radenko Burić,  predsjednik, Vatroslav Dugandžić, dopredsjednik, Marko Šuman, tajnik i Stanislav Vujević, kapelnik. Ukupno imaju četrdesetak aktivnih članova orkestra.

            Ova vrijedna družina zaputila se u petak, 20. svibnja u uzvratni posjet vukovarskim glazbarima. Put je dug oko 800 kilometara, i doista je velika hrabrost i žrtva poći na ovako naporno putovanje, pogotovo Gojku Medaku i  Živku Lauri, najstarijim članovima glazbe  koji imaju preko 80 godina života, a u glazbi sviraju više od 60 godina.

            Zajedno sa suprugom koji je rođen u  Kominju pošli smo u moj rodni Vukovar, a to je zapravo i poveznica Komina i Vukovara. Ustvari, to je naš sin Zvonimir, koji je predsjednik vukovarske glazbe, a ovu kominsku voli istom ljubavlju, i čini sve  da ih istinski i neraskidivo poveže.  Mene je pomalo strah, ne poznajem te ljude, samo neke od njih znam, a oni koji tvrde da ih poznaju nisu me ohrabrili..

No, ono što sam sa tim ljudima doživjela u naša tri zajednički provedena dana, za mene će biti jedna od najljepših uspomena u životu. Već do našega cilja shvatila sam da su to izuzetni ljudi – podjednako i stari i mladi! Toliko duha, duhovitosti i zezancije nikada nisam srela, niti sam se u životu toliko nasmijala i napjevala. Kominjani  su svjesni svojih vrijednosti i činjenice da imaju staru i vrijednu tradiciju u koju ne daju nikome da je dirne ili prisvaja, i da imaju najviše visoko obrazovanih – dakle pametnih ljudi. Nažalost, naši neretvani gledaju ih u nekom drugom, negativnom  svjetlu, jer vide samo ono što  nije dobro.

No, kada je ova velika, vesela družina «doplovila» do Vukovara, prva  postaja je bio naš dom. Zvonimir je sjajno organizirao vukovarske glazbare i naše susjede, pa kada su Kominjani stigli, čekali su ih stolovi puni slavonskih «svinjarija»: kulen, kobase, švargl, sir, a jedan je prijatelj u kotliću na otvorenom kuhao fiš paprikaš. Nitko nije ostao gladan jer je još puno toga ostalo, a nakon dobre večere izvadili su instrumente i zasvirali. Ono što sam vidjela  ganulo bi i najtvrđe srce: svi moji  Slavonci, ali doslovno svi, plakali su kao mala djeca. Muškarci su okretali glave i bezuspješno pokušavali sakriti suze. Jedna starija susjeda koju znam kao vrlo ozbiljnu pjevala je sa Kominjanima iz sveg srca. Rekla mi je da već 30 godina u našoj ulici nije bilo tako lijepo. Naravno, kad su udaljeniji susjedi koji nisu znali što se događa,  čuli taktove «Mi smo garda Hrvatska» došli su vrlo brzo, pa je izgledalo kao da imamo svadbu koliko je svijeta i veselja bilo u dvorištu. Glazbari su oko 20 sati pošli u hotel  da se smjeste, i odmah se osvježeni vratili, samo sada sa harmonikom koju svira kapelnik Stanislav Vujević. Zaorila je pjesma iz svih grla, i družili smo se tako skoro do ponoći. Ujutro su naši glazbari svirali u strogome centru grada u sklopu vatrogasne pokazne vježbe. Treba spomenuti da se na  Hrvatskom radio Vukovaru punih pet dana vrtila  obavijest o nastupu Kominjana, a o tome su pisale i Vukovarske novine. Predsjednici dviju glazbi – Radenko  Burić i Zvonimir Musa bili su gosti Radio Vukovara. Poslije nastupa su krenuli u obilazak vukovarskih stratišta, a zatim na ručak u Dunavski raj koji je smješten na samoj obali Dunava, nedaleko arheološkog nalazišta Vučedol, u ugodnom prirodnom ambijentu, okružen slavonskom ravnicom i vinogradima. Večernji nastup planiran je u ljetnoj bašti, i bojali smo se da će nas kiša omesti, jer je dobro pljusnula poslijepodne, ali je pred nastup prestala.

Nakon uspješnoga nastupa, gdje je posebno oduševljeno pozdravljena kominska izvedba pjesme Voljeni Vukovar, i naš Kairo okićen svim mogućim šalovima i zastavama (a Zvonimir ga je i posebno pozdravio) trebalo je izmijeniti pozdravne govore. U ime gradonačelnika Željka Saboa koji je na službenom putu u Njemačkoj, goste je pozdravila i uručila im dar Dragica Holoker Radumilo, pročelnica za društvene djelatnosti Grada Vukovara, i ujedno je iskoristila priliku da Kominjane od srca pozove na novo gostovanje, na što je Burić oduševljeno viknuo: prihvaćamo, što su svi bučno pozdravili.  Kako Grad Ploče nikoga nije delegirao za ovu posjetu, unatoč zvaničnome pozivu iz Hrvatske seljačke glazbe , predsjednik Burić je u nadahnutom govoru zahvalio gradu, gradonačelniku i građanima Vukovara na prekrasnom dočeku, i pozvao usput vukovarske glazbare na njihovu veliku 85. obljetnicu za dvije godine.

O večeri poslije nastupa ne treba puno pisati, jer je svaki drugi glazbenik ostao bez glasa koliko su pjevali. Uz slavonske svinjske delicije poslužena je kozletina i janjetina sa ražnja, te peka, a gazdarica je častila goste sa 4 torte koje je za njih napravila.  Te večeri Slavonci i Neretvani nisu se mogli rastati, iz restorana smo pošli u jednu uru iza ponoći. Mladi Kominjani su iz srca zapjevali Hajdukovu himnu, ali odmah iza nje bučno su pozdravili i Dinamo, što je za svaku pohvalu. Bome su oni imali i drugih uspjeha, jer su neke cure koje su upoznali u večeri dolaska stalno trčale za njima, i preklinjale vođe puta da ih puste, ali ovi su bili neumoljivi. Za sve vrijeme boravka, u svim tim radosnim susretima i danima, nije bilo ni jednoga jedinoga incidenta ili nesporazuma. Ovo su doista bili dani za sjećanje kroz cijeli život. U povratku smo malo skrenuli u Zagreb, do groba kardinala Stepinca, pa je na taj način cijeli ovaj put i duhovno obogaćen. Puno kominskih glazbara je reklo da ih nikada nitko nije tako lijepo i od srca dočekao!

Put putujem...........


Dragi gosti u mome domu




Susjed dovršava fiš paprikaš
Jutarnja svirka u centru grada, uz pozornost vukovarskih glazbenika
Zadovoljni svirkom i nasmijani


Večernji nastup  uz sveprisutnog KairaMama i sin pozorno slušaju glazbare



Dva maestra-kapelnika, i dva predsjednika glazbe


Mladi vukovarci u  očekivanju koncerta


Pločanski poštari su došli sa natjecanja u Vinkovcima slušati Kominjane

Vukovarska pročelnica za društvene djelatnosti pozdravlja drage goste

Dunavski raj











lijepa-nasa @ 21:10 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 18, 2011
Gradsko vijeće Grada Ploča na sjednici  od 12.ožujka 2009. godine usvojilo je Odluku o komunalnom redu.  Ovom se odlukom propisuje komunalni red i mjere za njegovo provođenje i kaznene odredbe radi uređenja naselja, održavanja čistoće, čuvanja i korištenja javnih površina, skupljanja, odvoza i postupanja sa skupljenim komunalnim otpadom, uklanjanja snijega i leda, te uklanjanja protupravno postavljenih predmeta na području Grada Ploča. Koliko se odluka provodi svatko od nas zaključuje temeljem objektivnih činjenica ili subjektivnih, većinom političkih  gledanja.

           Prema članku 86. ove Odluke, zbog očuvanja fonda stabala grada i izrazitog ekološkog značenja, za sječu, orezivanje i sadnju stabala na zelenim površinama, potrebno je rješenje Jedinstvenog upravnog odjela.

I baš tu počinju nedoumice! Kako se, kome i kada izdaju odobrenja. I da li ih uopće izdaje Jedinstveni upravni odjel.

Današnji primjer iz života pločanske administracije govori nešto drugo. Kolegica mi je pohvalila naše komunalce koji do prošle godine nikada nisu ušli u njihovu ulicu, niti su bilo što uređivali. Ali eto, kako imamo zakonski regulirano to područje, zbog uređenja zelenih površina komunalci su joj došli pod prozore. A baš pod prozorom,  na samome balkonu stana  pružile su se grane lipe. Kako ima vrlo osjetljivo dijete, koje je alergično (i) na lipu, zamolila je radnika može li joj pomoći i odsjeći tih nekoliko grana koje su joj „legle” na balkon. Orezivanje krošnji je zapravo saniranje stabla. Čovjek je ljubazan, kaže da nema problema, ali mora imati dozvolu komunalnog redara. I nazove kolegica toga redara, koji je također vrlo ljubazan, usput  je i poučio da se ne može sjeći, a da se ne sadi novo, ali joj je na kraju rekao da mora zvati u Upravni odjel za prostorno uređenje, komunalni sustav i zaštitu okoliša na čijem je čelu Mijo Vlahović, dipl. ing. Između ostaloga, posao ovoga odjela je i uređenje prostora. E, ali sada gosp. Vlahović upućuje kolegicu da mora pismeno podnijeti zahtjev Gradu! Kome u Gradu? – pita kolegica! On predlaže neka to bude naslovljeno na Grad, to će doći gradonačelniku u ruke, pa će on dati nalog!

Zvuči suludo da gradonačelnik odlučuje o sječi tri grane jednoga drveta! Smiješno je to kad znamo kako se harči po Hrvatskoj po sistemu „ruka ruku mije”, a o sječi tri grane jednoga drveta mora odlučiti glavom gradonačelnik! Lipa alergičarima smeta dok je u cvatu, a pretpostavljam da će se ova bizarnost rješavati puno, puno kasnije, kao i do sada! Možda bi bilo najbolje da to daju na Gradsko vijeće, a poznato je kako se oni često sastaju.


                  Pred ulazom u moju zgradu prije nekoliko godina komunalci su - ničim izazvani - posjekli dva bora, koja je zasadila moja pokojna majka i jedan pokojni susjed. Na neki način to je bio i spomen na naše najmilije! Stabla su bila prekrasna, zdrava, nisu prijetila rušenjem na zgradu ili prolaznike, nisu se sušila, nisu bila na trasi nikakve gradnje, i nitko nije tražio da se posijeku. Ali su posječena, i kad sam došla doma naišla sam na strašnu prazninu. Nitko nije smatrao važnim da bilo koga iz zgrade obavijesti o tome, a morao je postojati razlog sječe. No, poznato je da ono što je dozvoljeno bogovima, nije dozvoljeno volovima. Tko je ovdje bog, a tko vol, zaključite sami!


 

lijepa-nasa @ 21:02 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 16, 2011
Kad čovjek putuje, svašta vidi. Danas sam na putu za Split vidjela jednu neobičnu poruku, a na povratku reklamu koja me naljutila.

Na samom ulasku u Split stoji veliki plakat sa porukom:  

                   «Kraljice Hrvata, sačuvaj nas od ulaska u EU! Što dobivamo ulaskom u  Europsku uniju? Dužničko ropstvo, chemtrail, GM hranu, kulturu smrti, diktaturu relativizma i druga zla.»

Sve mi je bilo jasno osim riječi «chemtrail», pa sam se potrudila naći što to znači. Ukratko, to je  zaprašivanje  neba nepoznatim i otrovnim tvarima. U Hrvatskoj je ta pojava prvi puta viđena 2000. godine nakon što smo dopustili zračnim snagama NATO pakta slobodan prelet našim zračnim prostorom. U chemtrail-ovima se nalazi aluminij, barij, kalcij, magnezij i titan, kao i mikroskopska vlakna koja ponekad sadržavaju razne bakterije i gljivice, pa čak i crvena krvna zrnca. Meni je ovo do danas bilo potpuno nepoznato, ali sam vidjela puno teksta o tome na internetu ( npr. na Cro-Chemtrails.info). Nikada nisam  čula za ovo, niti sam imala prilike vidjeti na TV ili pročitati u tisku. A čitam poprilično, sigurno više od prosjeka. Iščitavajući mnogobrojne tekstove po netu naišla sam i na ove pisane bisere:

Biser broj 1: Jedva čekam da uđemo u EU, jer nema unije koju Hrvati nisu shebali, pa će tako i ovu.

Biser broj 2: U povijesti se priča da su Hrvati zaustavili ekspanziju otomanskog carstva koje se nakon toga počelo  raspadati ............ tako ćemo i sa ekspanzijom EU imperijskog carstva .

                  Ono što me naljutilo je reklamna tabla  sasvim drugačijeg sadržaja. Na mjestu gdje se dijeli Splitsko dalmatinska i Dubrovačko neretvanska županija, ne tako davno,  stajala je tabla: Dobro došli u Dubrovačko neretvansku županiju. No, sada te table – ne znam zašto -  nema! Ali ima druga na kojoj se koči ime Dubrovnik, i dobrodošli, benvenuti i ne znam što još. Kakav crni Dubrovnik, pa on je više od sto km udaljen od toga mjesta. A što je važnije od nedostatka oznake županije, nigdje nema oznake da se dolazi na područje grada Ploča. Žalosno je da nismo u stanju  onima koji nam dolaze sa splitske strane poručiti: evo, dolazite u Ploče, to je u Dubrovačko neretvanskoj županiji. Ali i oni koji nam dolaze preko Vrgorca i Staševice ne znaju gdje su, jer isto tako nema oznake županije, ali zato  na tabli gdje piše: Grad Ploče, Staševica, riječ «Ploče» je zacrnjena, pa na tabli stoji: Grad Staševica. Ovo izrugivanje i negiranje Ploča  prelazi sve granice, a dični dogradonačelnik iz Staševice ili dobro ne vidi, ili se pravi lud.

Gospodo vladari Ploča, zbog ovoga vam upućujem javnu kritiku i zahtjev da se na prvoj idućoj sjednici Gradskoga vijeća očitujete građanima kada ćete ove uvredljive propuste ispraviti. 




lijepa-nasa @ 07:36 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
petak, svibanj 13, 2011
Od Nikole Grmoje primili smo sljedeći tekst:   

Udruga Narenta i župe sv. Ilije i sv. Nikole organiziraju predstavljanje knjige " SVA MOJA SIDRA " splitskog novinara i publiciste Ivice Ursića u utorak 17.05. u GKS-Metković s početkom u 20 sati.

Ovo je premijerno predstavljanje knjige u kojoj se isprepleću dani, mjeseci i godine Ursićeva svakodnevnog života prožetog stalnom borbom s dijagnosticiranim karcinomom. Dođite i poslušajte svjedočenje čovjeka koji za sebe kaže da je živi svjedok kako je moguće pobijediti bilo koju dijagnozu, ali koji ne tvrdi kako je on pobijedio rak!!

Ova knjiga nije odgovor na konkretnu bol, nije eliksir koji će odstraniti muku i patnju, nije konačno rješenje nečijih problema, ali moje svjedočenje na ovim stranicama možda, nekome od vas pokaže put.
Ja kroz svoje svjedočenje želim pružiti nadu očajnima, hrabrost malodušnima, vjeru nevjernima. Želim svjedočiti jednu borbu u kojoj mi je Bog dao, preko liječnika i medicine, prigodu biti svjedokom Njegove milosti i ljubavi.
Ovo je priča o našim životnim sidrima kojima i za utiha trebamo sidriti svoje životne lađe, a to su naš Bog i naš bližnji.


Ovo je knjiga o zdravlju i bolesti.

O strahu i hrabrosti. 
O sumnji i vjeri.
O očaju i nadi.


Ovo je knjiga o Bogu i bližnjemu.
O Kristu od Lepanta i o pastiru i anđelu.


Ovo je knjiga na razmedi između života i smrti.
O mom konačnom padu prema nebu. O mojoj točki loma.


Ovo je knjiga o paralelnim svjetovima i o posuđenom vremenu.
O desetom gubavcu i svim našim iluzijama.
Ovo je knjiga o teškoj dijagnozi koja je postala - privilegija.
Ovo je knjiga o nesebičnom milosrđu i ljubavi Božjoj.
Ovo je knjiga o životu jednoga od vas.


Ja sam prije 10 godina došao do ruba.
Oluja teške bolesti prijetila je potopiti moju životnu lađu.
Trebala su mi sidra spasa.



*****************************************


A sidra spasa za zdravlje pločana potražili smo jučer u Saboru, na 49. sjednici Odbora za zaštitu okoliša. Bila sam uvjerena da nećemo ići na tu sjednicu koja je zakazana za 5 sati poslijepodne. No, gradonačelnik Vejić nam je pomogao da se organiziramo i ipak pođemo. Dan je bio doista naporan i dug. Vratili smo se noćas (jutros) u 3,30. Sjednica se (po običaju) najviše odnosila na slučaj Salonit. Moja je primjedba bila da se u Pločama nikada, ama baš nikada nije pristupilo kontroli čestica azbesta u zraku, pa  je Odbor donio  zaključak da će se odmah pristupiti  mjerenju. No, to nam je bilo obećano i na pretposljednoj sjednici Odbora, pa ispade po onoj narodnoj: ja rekoh, ja slagah!

U raspravi sam također spomenula i činjenicu da je neshvatljivo kako su privatnici relativno jeftino kupili nepravilno privatizirano društveno poduzeće Plobest, da bi ga nakon 8 godina  bez ikakvih ulaganja, i bez dekontaminacije (koja je vrlo skupa) totalno zagađenih zatvorenih i otvorenih prostora sada ti privatni vlasnici  prodali 12 puta skuplje, i to državnoj firmi! Na ovo pitanje nitko nije odgovorio.Također sam molila  za očitovanje je li istina ono što euro-parlamentarci tvrde da je stanje sa azbestom (u Vranjicu) katastrofalno, da je tako nešto moguće samo u Sibiru. E, to se tiče izravno njihovih fotelja, pa su bili vrlo žestoki, navodeći kako je to neuobičajeno i maltene nemoralno, jer tko bi od njih otišao u tuđu zemlju i tamo nešto kontrolirao; kako se nisu najavili nikome u Ministarstvu, kako nisu imali uvida u nikakvu dokumentaciju (imaju vlastite oči, šta će im dokumentacija u kojoj sigurno piše kako je sve super!), kako se nisu pismeno očitovali.......  

Vlada je na sjednici od 3. veljače ove godine  umjesto zatvorenoga Vinka Mladinea za novoga ravnatelja Fonda za zaštitu okoliša imenovala Zlatka Ivaniša koji je obećao  da će vrlo brzo sa suradnicima doći u Ploče radi dogovora o daljnjemu radu i suradnji.



lijepa-nasa @ 23:47 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 11, 2011
          Iz Sabora je opet stigao poziv za  sjednicu Odbora za zaštitu okoliša, koja će se održati sutra, 12. svibnja. Na dnevnom redu je problematika onečišćenja azbestom.

Napominje se kako je ova  problematika razmatrana u tri navrata u posljednje tri godine. Istina, razmatrana je, ali u Pločama osim izmještanja azbestnog otpada sa točke A (maslinik u Baćini i stari baćinski dom) na točku B (azbestna kazeta na baćinskom odlagalištu) baš ništa nije učinjeno u dekontaminiranju prostora i područja,  a to  će sutra svakako čuti na sjednici.

               Interesantno je da ni u Planu gospodarenja otpada na području Grada Ploča 2010. - 2017. godine uopće nije predviđena problematika azbesta. Samo  u dijelu "Otpad koji sadrži azbest" – piše: «U ovom trenutku na području grada Ploča postoji sustav postupanja, organiziranog prikupljanja  te zbrinjavanje navedene vrste otpada. Navedenu vrstu otpada prikuplja se na deponiju otpada Lovornik, u posebnu kazetu za prikupljanje otpada koji sadrži azbest.» I to je sve! Nemam pojma tko to organizira i sa kojih mjesta prikuplja i zbrinjava azbestni otpad.  Možda ćemo o tome nešto čuti sutra u Saboru. Znam samo da je nedavno Europska delegacija obišla Vranjic (zašto  ne i Ploče?) jer su postojale ozbiljne sumnje u službene podatke koje je hrvatska Vlada  dostavljala. Voditelj te delegacije Manuel Sarrazin je izjavio da je šokiran onim što je vidio, da nikada nije tako nešto očekivao u Hrvatskoj, i da je to moguće samo u Sibiru! A treba reći da je to područje, navodno, sanirano od strane Fonda zaštite okoliša, opet vozanjem opasnog otpada sa točke A u Vranjicu na točku B oko Vranjica.




 

lijepa-nasa @ 21:00 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 10, 2011
Informatičku pismenost stekla sam u svibnju mjesecu prije punih 15 godina, samo mjesec dana nakon pokretanja rada udruge Lijepa naša. Od tada smo računalo i ja nerazdvojni, i na poslu, i doma, gdje radim za udrugu, koja nema ni prostor ni računalo.

Kada su se eko problemi počeli gomilati, počeli su i problemi sa računalnim virusima. Svašta mi se događalo sa podacima, nestajali su kompletni dokumenti i nekoliko tisuća slika.

No, sve što su zločesti činili i pokušavali uništiti, dobri su popravljali i vraćali. Tko mi to radi, i je li sve to slučajnost ili namjera – nemam pojma, i neću istraživati. Iskreno, mislim da je  hakiranje zapravo umjetnost kojom se  najčešće bave vrlo mladi, ali je šteta što drugima prave velike probleme.

Vidi li itko svrhu postojanja virusa? Mislim da svrhe i nema,  jer kakav smisao ima  kada ti u računalo uđe neki program koji sasvim nepotrebno radi neku štetnu bezvezariju. Zašto bi bilo tko to radio i uživao  da mi uništi fotografije ili pisma u računalu. O hakerima koji se bave lopovlukom i skidanjem love sa tuđih računa ovdje ne govorim, već o «kokošarima» kako u Slavoniji zovu  sitne lopove.
Interesira me to, pa sam malo po netu pogledala zašto to hakeri rade. Jedan mladac piše kako je  opsjednut igrajući se hakera,  da ima hrpu uputa kako nekome upasti u računalo i kako poslati virus, i upućuje one mlađe, koji to još ne znaju što treba raditi i kako zeznuti program, a da to nitko i ne zna.  

Jučer, na Dan Europe i Dan pobjede nepoznat netko ušao mi je u računalo, ovoga puta ono u školi, skinuo sliku prirode koju imam na zaslonu, pocrnio ga i na sred sredine ubacio Titovu sliku. Nemam pojma što su mi time poručili, ali ja odgovaram stihom jednoga od hakera:

Za sve one koji me ogovaraju imam novu vijest,

Što god vi radili, ja sam the best!

Poslije svakog pada  ustajem

Ja  nikada ne odustajem,

jača postajem

do kraja ostajem!

                                                            Foto: Ana Musa


 

lijepa-nasa @ 20:10 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 9, 2011
                Ovi su svibanjski dani najljepši za izlete, jer upravo sada priroda buja, sve je u cvatu, zelenilu i mirisu.  Tko bi rekao da je već dvije godine prošlo otkako sam «otkrila» usku, krivudavu cestu u brdima iza Staševice, koja vodi  duboko u Biokovo, ali s one druge, kopnene strane.  Na nadmorskoj visini od oko 400 metara, raskrilila se takva ljepota da čovjek ostaje bez daha. Još uvijek nisam odgonetnula tko je gradio tu zagonetnu cestu, ali domaći ljudi kažu: naš čovik, Željko Žderić!

                Doista, teško je povjerovati da bi tako zahtjevan put, ekonomski potpuno neisplativ, gradio netko tko nije iz Zabiokovlja, i tko nema puno ljubavi za ovaj kraj.

                 No, za razliku od prije dvije godine, sada je tamo puno više ljudi. Neke su stare kuće obnovljene, puno malih vrtača je okopano i zasađeno, čak su napravili i bućalište , koje je osvijetljeno, pa se može igrati i po noći. Susrela sam čovjeka koji je s ponosom rekao da je on oslikao veliki, bijeli kamen znamenjem voljenoga kluba. Uz cestu su na nekoliko mjesta  postavljeni stolovi i klupe za odmor, odakle puca prekrasan pogled u nizinu. Uz njih  su i posebne kante za smeće. Ruše se stare, drvene ograde (nažalost) i postavljaju moderni materijali. Na puno mjesta vide se košnice sa pčelama. Gostoljubivi mještani koji već desetljećima prebivaju u Staševici, Gradcu ili Bristu  očigledno su vrlo često u starome zavičaju, jer se posvuda vidi napredak.

                     Kakvo bi to eko selo moglo biti, čudo jedno. Ljudi bi doista mogli dobro zaraditi, jer ni jedno od okolnih eko sela po izgledu i bogatom okruženju nije im ni do gležnja. A s druge strane je Gradac i Jadransko more. Da je samo jedan dobar organizator, tu bi se čuda mogla napraviti. Sva ona stoljeća neimaštine i patnje, ova bi generacija mogla dobro naplatiti.No, reče mi jedan bračni par: ne pišite da je lipo, okupirat će nas. Očigledno, oni u svojoj ljepoti žele samo uživati, a ne je pokazivati i naplaćivati  od turista.  Okrenuti lice prema prirodi i suncu - to su mnogi kroz život zaboravili  i izgubili.

Visoko u brdima dobrodošlica na engleskom jeziku


Pogled na obnovljena i razorena selaBućaju i žene, i to odlično


Posred planine, uz cestu, na bijelom kamenu - posveta "bilima"Prekrasan pogled sa odmorištaPrivilegija rijetkih - biti sahranjen izvan groblja, na svojoj zemlji! Ruše se stare, drvene ograde, a postavljaju one od modernih materijalaPogled na sunčanu stranu: eksplozija boja





lijepa-nasa @ 00:10 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, svibanj 6, 2011
                    Redovito čitam izvrsni blog naše sumještanke MODESTIBLEJZ! Žestoko piše o zadnjim zbivanjima oko ubojstva Bin Ladena i reagiranju  Indijanaca koji se ljute što je toj krvavoj  operaciji dano kodno ime „Geronimo“.  Geronimo je bio veliki  indijanski poglavica  iz plemena Apach,    najpoznatiji  po dugotrajnoj borbi u koju  je poveo  šesnaest ratnika, dvanaest žena i šestoro djece protiv sa 5.000 američkih, i oko 3.000 meksičkih vojnika.

               No, za mnoge je on prvi i najveći ekolog,   čije poznato pismo iz 1854. godine upućeno  američkom predsjedniku Georgeu Washingtonu kao odgovor na ponudu da bijelci kupe indijansku zemlju,  pri upisu u našu udrugu dajem svakome članu. Ovo pismo zaslužuje posebno mjesto jer je prava  inspiracija za svakoga tko voli prirodu i strepi nad onim što joj se čini, osobito od strane najrazvijenijih zemalja, kao što je Amerika. Evo što piše Geronimo:

"Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac sveti su u pamćenju i iskustvu mog naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenog čovjeka.
Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među zvijezde. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer ona je majka crvenoga čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre; jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji.
Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta je zemlja nama sveta.
Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća. One nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo svoju zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je jednak kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov prijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci zemlji i prema bratu nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegova pohlepa prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš.  Ne znam, naš način je drukčiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. Ali možda je to zato jer crveni čovjek je divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijeloga čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. Ali možda je to zato jer sam divlji i ne razumijem. Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti osamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari?
Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom.
Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah - životinja, biljka i čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana, on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životima koje podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo svoju zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto kamo će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskoga cvijeća.
Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo da prihvatimo, postavit ću jedan uvjet: Bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći.
Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo da ostanemo živi. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike osamljenosti duha. Što god se desilo životinjama, ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane. Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako će oni poštovati zemlju. Recite djeci da je zemlja s nama u rodu. Učite svoju djecu, kao  što činimo i mi sa svojom, da je zemlja naša majka. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na sebe samoga. To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Što god snađe zemlju, snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života: on je samo struk u tome. Što god čini tkanju, čini i sebi samome.
Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeće s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća, poslije svega. Vidjet ćemo, jednu stvar znamo koju će bijeli čovjek jednoga dana otkriti - naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju, ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga. Ta je zemlja draga Njemu, a škoditi zemlji, znači prezirati njezina Stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte svoj krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.
Ali u vašoj propasti svijetlit će sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na ovu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je za nas misterij, jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji pripitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je Orao? Otišao je. To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje".

Eto kako je jedan nepismeni čovjek razmišljao o prirodi prije više od 150 godina. A Amerikanci svojoj terorističkoj akciji daju ime po tome velikome čovjeku, što je još jedan dokaz o neiskorijenjenom rasizmu američke politike. Jer, imali su toliko bijelaca – uzora za naziv te operacije, mogli su je nazvati po bilo kojem svome  predsjedniku, svi su oni terorizirali manje i nemoćne zemlje, pogotovo ako leže na naftnim poljima.




 

lijepa-nasa @ 14:09 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 3, 2011

Svakodnevno nas bombardiraju najrazličitijim vijestima od kojih boli glava. Ono što nam već rade ili spremaju često sliči na bajku ili san, toliko je nevjerojatno. Mnogi u Hrvatskoj slijepo i poslušno slijede tu smrdljivu tvorevinu EUniju i svjetske policajce SAD, i ne gledaju kuda nas to vodi. Neshvatljiv je  taj hrvatski podanički odnos prema onima koji su esencija zla ovoga svijeta.  

Od  subote, 30. travnja 2011. godine  u EUniji je na snagu stupio propis donesen još 2004. godine, a kojim se ograničava uporaba ljekovitog bilja. Direktiva zahtijeva da  tradicionalni biljni medicinski proizvodi moraju biti licencirani, zbog navodne zabrinutosti oko njihovoga štetnog  djelovanja. Ova će direktiva zasigurno imati velik učinak i na Hrvatsku, koja svoje zakonodavstvo ubrzano priprema za EU, a prihvatila je i zloglasni  Codex Alimentarius.  

Kako bi se ljekovite biljke registrirale, bit će potrebno za svaki biljni pripravak dokazati da se koristi u zemljama EU barem 30 godina, ili 15 godina u EU i još 15 negdje drugdje u svijetu. Ovom odredbom biljni se pripravci poistovjećuju u proceduri sa farmaceutskim proizvodima. Očigledno je i da se smatraju hranom, a ne lijekovima. Jasno je da je to potpuno neravnopravna borba, jer naši travari nemaju sredstava za plaćanje licenci koje skupo koštaju, a to je i cilj – da ostanu samo sintetički lijekovi moćnih farmaceutskih svjetskih korporacija. Prema britanskom Guardianu, od popularnijih ljekovitih biljaka, odredbu zadovolja Gospina trava i valerijana.

Pravni temelj ovakvih suludih direktiva upravo je Codex Alimentarius, odnosno skup pravila za reguliranje poljodjelstva i potpunu kontrolu hrane od sjemena do konačnog proizvoda. Taj skup pravila  zapravo  sprečava i ukida prirodno organsko ratarstvo. Ako se ostvare sve crne slutnje nekih svjetskih znanstvenika, u roku od 10 godina ćemo na policama u trgovinama imati samo genetski uzgojenu hranu, a organske, ekološke i biološke više neće biti. Seljaci će svake godine morati kupovati sjeme od Monsanta, a njihovo sjeme ima ugrađen gen koji sprečava daljnje razmnožavanje. Drugim riječima, ne proizvode sjeme,  pa će seljaci morati svake godine iznova kupovati sjeme. Naravno, od Monsanta koji je danas vodeći globalni proizvođač i distributer genetski modificiranog, patentiranog, sjemena i ostalih sredstava u poljoprivredi.

Zato čuvajte i spremajte svoje domaće  sjeme, jer uvođenjem Codexa će biti teško ili gotovo nemoguće kupiti genetski neprerađeno sjeme. Budite oprezni ako ipak morate kupovati sjeme, jer najčešće su proizvodi najviše reklamiranih proizvođača ustvari najgori za zdravlje.

Vrijedno je spomenuti da na Facebooku svoj profil ima grupa Stop Codex Alimentarius sa 2.700 članova. Svijest o štetnosti Codexa i u Hrvatskoj se polako budi.


 


 

 

lijepa-nasa @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 2, 2011
                            Od profesora Nikole Grmoje,  predsjednika metkovske udruge "Narenta" primili smo mail u kojemu nas moli da objavimo tekst o pokretanju peticije za oduzimanje statusa počasnog građanina naše Županije bivšem predsjedniku  Stjepanu Mesiću. Iako mi nije baš jasno tko u Pločama tu peticiju provodi, i da li je uopće provode , te gdje se može potpisati, objavljujem  poslani tekst, s napomenom gosp. Grmoje da   je u Metkoviću peticija više nego uspjela:           
Počeo Udruženi protuizdajnički pothvat: Civilne i braniteljske udruge pokrenule peticiju za oduzimanje statusa počasnog građanina DNŽ-e Stjepanu Mesiću

                       21.04.2011 na dan povratka bivšeg predsjednika Stjepana Mesića iz NR Kine  je u Metkoviću započelo potpisivanje peticije pod nazivom 
Oduzmimo Mesiću status počasnoga građanina Dubrovačko-neretvanske županije. Inicijativa je to više civilnih i braniteljskih udruga koje tako iskazuju svoje ogorčenje presudom hrvatskim generalima, a do koje je došlo, kako oni tvrde, najviše zbog ilegalnog slanja transkripata Tužiteljstvu u Haag. Koordinator inicijative i predsjednik Udruge Narenta prof.Nikola Grmoja tvrdi da se pouzdano zna da je Mesić Tužiteljstvu mimo Vladina Ureda za suradnju s Haagom, počeo slati transkripte, iako je to zabranjivao Zakon o suradnji s Haaškim sudom, i to selektivno odabrane i preuređene (ukupno 666 transkripata), od kojih je većina nosila oznaku najveće državne tajnosti.Građani Metkovića su izvrsno prihvatili akciju te je u dva dana trajanja akcije  prikupljeno oko 1100 potpisa. Akcija se proširila i na ostale gradove u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, a trajati će idućih 14 dana.

                       U proglasu tiskanom povodom te inicijative detaljno se navode razlozi pokretanja potpisivanja peticije, pri čemu se udruge ograđuju od bilo kakve povezanosti s političkim strankama. U proglasu, između ostaloga stoji: „Ne želimo da se ova inicijativa koristi u dnevnopolitičke svrhe i dobivanje političkih bodova te prebacivanje krivnje samo na Stjepana Mesića. Ovakvoj presudi pridonijelo je ponašanje svih dosadašnjih hrvatskih vlasti koje nisu učinile dovoljno u svrhu zaštite digniteta Domovinskog rata i njegovih branitelja, jer su priključenje NATO-u i EU-u postavile kao vanjskopolitički cilj koji nema alternative i tome su podredile sve drugo. Kriva je sva naša politička elita, nitko nije posve izuzet, jedino je krivnja različitih razmjera. A najveću krivnju za ovakvu presudu snosi upravo bivši predsjednik Stjepan Mesić.“ 
                        Inicijativu čine: Udruga veterana IV. gardijske brigade Dubrovačko-neretvanske županije, Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata, podružnica Dubrovačko-neretvanske županije, Udruga roditelja i udovica poginulih branitelja Domovinskog rata grada Metkovića, Udruga branitelja grada Ploča, Udruga branitelja općina Kula Norinska, Udruga Narenta i Radio Narona.

 
 

 


lijepa-nasa @ 19:01 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 1, 2011
                   Deset sam dana  pokušala obnoviti mentalno i fizičko zdravlje u svome starom zavičaju!  Čini mi se da nigdje na svijetu nema toliko puno zelenila i cvijeća  mladoga proljeća kao tamo, u ravnoj Slavoniji. A Vukovar je u ovo doba godine uvijek predivan i blistav, usprkos preostalim ruševinama kojih ima još podosta, iako je grad dobro obnovljen.

               Obzirom da mi je sin predsjednik vukovarske glazbe, svjedočila sam užurbanim pripremama za doček kominskih glazbara koji im dolaze u uzvratni posjet 20. svibnja 2011. godine, čemu se svi  raduju, jer su bili doista kraljevski ugošćeni i dočekani od  kolega iz Komina, ali i cijeloga sela. Znam da će vukovarci dati sve od sebe da i njima tamo bude ugodno i lijepo.

                Vjerujem da malo tko zna da u Vukovaru postoji NERETVANSKA ulica, jer to je i za mene bilo iznenađenje. Ulica je   dugačka oko 440 metara, a nalazi se u blizini legendarne Trpinjske ceste. Koncem 2010. godine gradsko komunalno poduzeće Komunalac  raspisalo je natječaj za saniranje ove ulice. Susjedi su mi rekli da je 2009. godine  gradonačelnik Sabo obećao  pozvati Stipu Gabrića Jambu da obnovi ovu ulicu, što on očito nije učinio, ili možda nije ni upoznat  sa time. Naime, nekako je postao običaj da gradovi ili regije čije ime nosi neka vukovarska ulica  i obnavljaju tu ulicu. No, kako se ne radi o  Metkovskoj nego Neretvanskoj ulici, drago mi je što je nije obnavljao Stipe Gabrić Jambo. To ne bi bilo pošteno prema drugima, jer Neretva nije (samo) Metković, ona ima tri grada, a ne jedan!




lijepa-nasa @ 14:03 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
1609106
Arhiva
Index.hr
Nema zapisa.