Blog - lipanj 2017
subota, lipanj 17, 2017
Znam kako je teško kad srcem nešto radiš, pa ne gledaš i ne mjeriš koliko je besanih noći iza tebe, koliko ultraaktivnih dana, tjedana, mjeseci i cijela jedna godina kao što se zbilo oko bitke protiv termoelektrane Ploče. Bitku sam započela sama 2013. godine, kad su neki tvrdili da nisam normalna zbog upozoravanja na TE. Onda sam početkom 2014. sa Ivom Karamatićem formirala Građansku inicijativu Pravo na zdrav život, i radili smo na prezentaciji istine danonoćno. Predanim radom i promidžbom stvorili smo klimu za pobjedu, a kada smo konačno i pobijedili, od toga dana nas više nigdje nema.
Naš je bivši gradonačelnik otvoreno i javno na proslavi Dana Grada Ploča među aktivnosti koje je Grad s njim na čelu pobjedonosno dovršio i dobio 2015.godine, naglasio kako su oni (Grad i HDZ) dobili i bitku protiv termoelektrane. Bila sam na toj sjednici, i samo sam zaprepašteno otvorila usta, ali zbog pristojnosti i trenutka u kojem je to rečeno (Dan Grada Ploča) ništa nisam rekla. Usporedo je i jedan drugi pojedinac prisvojio tu bitku kao svoju i svoje udruge koja je nastala tek u kolovozu (a mi smo bitku vodili već sedam mjeseci). Naše Građanske inicijative sa mnom na čelu nigdje nije bilo, nigdje ni spomenuti nismo ama baš od nikoga. A bila je to kruna moga ekološkog rada, i grupe ujedinjenih građana svih mogućih svjetonazora.
I tako, život teče dalje, godine prolaze, mi šutimo, a laž ostaje i ponavlja se. I kod dijela građana, ta laž je već postala istina. No, ni građani se ne bune protiv tih laži, prihvatili su i oni laž kao istinu. A ja doista mrzim laži i manipulacije.
Zato me duboko zaboljela još jedna velika laž i nepravda koju HDZ protura kao svoju istinu. Radi se o Pelješkom mostu čiju je izgradnju pok. Ivan Šprlje, SDPov župan Dubrovačko neretvanske županije prvi puta spomenuo i predložio kao rješenje za spajanje razdijeljene Hrvatske još 1997.godine. U to je vrijeme na vlasti bio HDZ koji se, dobro se sjećam, rugao toj Šprljinoj ideji, i optužio ga da tim mostom želi zaobići Hrvate u Neumu. Ali samo godinu dana poslije, 1998., HDZ prisvaja sebi tu ideju i njihov saborski zastupnik Luka Bebić prijedlog iznosi u Saboru. Od tada pa do dana današnjega taj projekt prisvaja HDZ, i oni stalno tvrde kako je to njihova ideja.
A nije, i za to postoji bezbroj dokaza! Tko god želi utvrditi pravu istinu neka samo progugla po internetu, ili ode u arhivu županije, i sve će mu se samo kazati.
Duboko sam cijenila tu ljudinu, školskog prijatelja moga zakonitog, toga velikog neretvanskog čovjeka IVANA ŠPRLJU, i osjećala sam dug prema njemu, da se prava istina ne zaboravi.
Ideju Pelješkoga mosta prvi je iznio župan Dubrovačko neretvanski Ivan Šprlje, a tek godinu dana poslije Luka Bebić.


lijepa-nasa @ 00:14 |Isključeno | Komentari: 0
utorak, lipanj 13, 2017
Danas slavimo blagdan SVETOGA ANTE PADOVANSKOG koji  svetac svega svijeta.  Rođen je od majke Marije i oca Martina di Alfonsa prije 822 godine, 15. kolovoza 1195. u Lisabonu,  na svetkovinu Marijina uznesenja na nebo, a umro je kada je imao samo 36 godina  u mjestu Arcella kod Padove, 13. lipnja 1231.

Po mnogo čemu je poseban i među svecima. Bio je jedan od najučenijih crkvenih ljudi Europe na početku 13. stoljeća.

Sveti Ante imao je sposobnost biti  na dva različita mjesta u isto vrijeme. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjetio se, da nije nikoga odredio umjesto sebe kod braće, da pjeva svečanu misu. Žalostan radi toga naslonio se glavom na propovjedaonicu i u isti čas bio je među braćom svojom i pjevao.

Nečisti dusi su ga se bojali, jer ih je tjerao silinom Božje riječi. Mogao je proricati, mnogo je dokaza o tome. Jednoga dana za vrijeme  propovijedi pristupi sotona u liku glasonoše k jednoj gospođi i reče joj, neka odmah ode sa propovijedi, jer da su joj sina dušmani napali i ubili. Ali svetac je opazio varku sotone, pa je doviknuo gospođi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša da je nečisti duh. Tako je i bilo, jer je ovaj isti tren iščeznuo kao dim.

Govorio je jezicima koje nije učio,  Isusovom snagom je ozdravljao, i  najljepše od svega, imao je priliku Isusa, kao malo djetešce držati u svojim rukama, toliko je bio svet.

Svakom Antunu, Anti, Tonću, Antoniji, Aniti…. koji ovo čitaju želim od srca sretan imendan, dan svetoga Ante, meni najdražeg sveca koji me čuva kroz cijeli moj život!

Sveti Antune Padovanski, U Ime Božje Ljubavi, moli za nas!




lijepa-nasa @ 12:28 |Isključeno | Komentari: 0
subota, lipanj 10, 2017
Kada sam u proljeće 1975. godine sa svojih dvadeset i  kusur godina doselila u Neretvu, činilo mi se kao da su me spustili  na neku stranu planetu. Došla sam sasvim  nepripremljena na jedan potpuno drugačiji okoliš, drugačiji način života, ljude sa drugačijim navikama i kulturom, a pola riječi nisam uopće razumjela. Moj zakoniti nije doselio, on se vratio u svoj rodni kraj i bio je presretan zbog toga. Meni je  bilo jako, jako teško, mislila sam da ću umrijeti od tuge.

Kad sam nakon dugo nagovaranja  sjela u trupu provozati se s jednog na drugi kraj Neretve, bilo je to najduže putovanje u mom životu, i od tada nikada više (zbog straha) nisam sjela u trupu.  Imala sam ja u Vukovaru i rijeku (Dunav, Vuka), tata je bio poznati vukovarski ribar pa smo imali i čamac, ali to je nešto posve drugo.

Onda  sam počela učiti riječi! Šugoman, lancun, kušin, pinjur, …..oslobodi Bože. A tek moje zbunjoze sa  voćem koje sam oduvijek obožavala, a ovdje je najbolje i najslađe. Dakle, kod nas u Slavoniji to je dinja i lubenica, pa kad su mi ovdje  govorili dinja i pipun jednostavno se nisam mogla snaći. Kod nas je dinja ono žuto, lubenica je crvena, a ovdje sve obrnuto. Od tada pa do dana današnjega  za ne falit govorim „ono crveno“ ili „ono žuto“.

Jednoga dana u Kominu kaže moj zakoniti kako mora ići plijeviti dinju i pipun, pa neka pođem sa njim da mu pomognem. Ja sva u čudu, jer nemam blage veze sa poljoprivredom. Namigne meni moja svekrvica sa ulaznih vrata da izađem, i poslušam je, naravno.  A ona šapuće  ispod glasa: „Ne iđi sa njim, ako sad odeš neće te nikad pustiti na miru. Sestre su mu rođene u Kominu, ali ni one nikada nisu išle na zemlju.“

Ma koja bi druga svekrva ovako što rekla? Od toga dana naprosto sam je obožavala kroz cijeli život. Bila je to fenomenalna žena, nevjerojatno pametna i mudra koja je uz svoga (već tada pokojnoga) muža krvavo radila na neretvanskim poljima  da bi svoj svojoj djeci – a bilo ih je šestero – omogućila da završe fakultet. Šest fakultetlija iz jedne siromašne seljačke kuće na stanici.  A njezine kćeri nisu išle na zemlju. Nevjerojatno!

Elem, odoh ja ipak taj dan sa mojim dragim. Pokaže on meni  što je korov, a što ne smijem čupati,  i krene rabota. Pošto stvarno nisam znala što je što, čupala ja sve odreda, malo je toga ostalo. Kad je vidio moj zakoniti što sam napravila, načisto je pozvizdio i grominjao na sav glas, ali me zbilja  više nikad nije zvao da mu pomognem.  Sve su to sada samo prekrasne, nezaboravne uspomene.

lijepa-nasa @ 14:41 |Isključeno | Komentari: 0
Brojač posjeta
1605777
linkovi
Nema zapisa.
Arhiva
Index.hr
Nema zapisa.