Blog
subota, lipanj 10, 2017
Kada sam u proljeće 1975. godine sa svojih dvadeset i  kusur godina doselila u Neretvu, činilo mi se kao da su me spustili  na neku stranu planetu. Došla sam sasvim  nepripremljena na jedan potpuno drugačiji okoliš, drugačiji način života, ljude sa drugačijim navikama i kulturom, a pola riječi nisam uopće razumjela. Moj zakoniti nije doselio, on se vratio u svoj rodni kraj i bio je presretan zbog toga. Meni je  bilo jako, jako teško, mislila sam da ću umrijeti od tuge.

Kad sam nakon dugo nagovaranja  sjela u trupu provozati se s jednog na drugi kraj Neretve, bilo je to najduže putovanje u mom životu, i od tada nikada više (zbog straha) nisam sjela u trupu.  Imala sam ja u Vukovaru i rijeku (Dunav, Vuka), tata je bio poznati vukovarski ribar pa smo imali i čamac, ali to je nešto posve drugo.

Onda  sam počela učiti riječi! Šugoman, lancun, kušin, pinjur, …..oslobodi Bože. A tek moje zbunjoze sa  voćem koje sam oduvijek obožavala, a ovdje je najbolje i najslađe. Dakle, kod nas u Slavoniji to je dinja i lubenica, pa kad su mi ovdje  govorili dinja i pipun jednostavno se nisam mogla snaći. Kod nas je dinja ono žuto, lubenica je crvena, a ovdje sve obrnuto. Od tada pa do dana današnjega  za ne falit govorim „ono crveno“ ili „ono žuto“.

Jednoga dana u Kominu kaže moj zakoniti kako mora ići plijeviti dinju i pipun, pa neka pođem sa njim da mu pomognem. Ja sva u čudu, jer nemam blage veze sa poljoprivredom. Namigne meni moja svekrvica sa ulaznih vrata da izađem, i poslušam je, naravno.  A ona šapuće  ispod glasa: „Ne iđi sa njim, ako sad odeš neće te nikad pustiti na miru. Sestre su mu rođene u Kominu, ali ni one nikada nisu išle na zemlju.“

Ma koja bi druga svekrva ovako što rekla? Od toga dana naprosto sam je obožavala kroz cijeli život. Bila je to fenomenalna žena, nevjerojatno pametna i mudra koja je uz svoga (već tada pokojnoga) muža krvavo radila na neretvanskim poljima  da bi svoj svojoj djeci – a bilo ih je šestero – omogućila da završe fakultet. Šest fakultetlija iz jedne siromašne seljačke kuće na stanici.  A njezine kćeri nisu išle na zemlju. Nevjerojatno!

Elem, odoh ja ipak taj dan sa mojim dragim. Pokaže on meni  što je korov, a što ne smijem čupati,  i krene rabota. Pošto stvarno nisam znala što je što, čupala ja sve odreda, malo je toga ostalo. Kad je vidio moj zakoniti što sam napravila, načisto je pozvizdio i grominjao na sav glas, ali me zbilja  više nikad nije zvao da mu pomognem.  Sve su to sada samo prekrasne, nezaboravne uspomene.

lijepa-nasa @ 14:41 |Isključeno | Komentari: 0
Brojač posjeta
1609258
Arhiva
Index.hr
Nema zapisa.