Blog
utorak, veljača 13, 2018
Kad može Vučić u Hrvatsku, mogu i ja u Srbiju. Zaprašili moj zakoniti i ja jutros preko Matoševog i sinovog Tovarnika malo u susjednu nam Srbiju, u Šid, grad u Vojvodini. Ovaj grad je bio u sastavu Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije kao dijela Austro- Ugarske i NDH sve do 1945., kada je razgraničenjem pripao Srbiji.
Šid je mali, lijepi gradić, za kojega neki podaci (Wikipedia) kažu da su 1991. godine imali 14.000 stanovnika, od čega je bilo 7.000 Hrvata. No, pod pritiskom se iselilo 5.000 Hrvata iz grada. Drugi podaci govore da ima 20.000 stanovnika, a neki tvrde čak i 30.000.
Ni jednog momenta nisam se osjećala nelagodno, niti me bilo strah. Nije bilo ni razloga, ljudi su zbilja gostoljubivi i prijazni, iako bi - čim zinemo - shvatili da smo iz Hrvatske.
Ne želim ni slučajno bilo koga povrijediti, ali čim se prijeđe granica, iz aviona je vidljiva razlika. Uz cestu s obje strane je odbačena silna plastika, a prisustvo migranata na ovome području odmah je vidljivo. Ima ih zbilja puno, oni su se tamo već udomaćili. U centru grada, rasprostrte po betonu prodaju nekakve iznošene jakne i cipele, a na svakom koraku čuje se arapski jezik.
Došli smo u glavnu ulicu i parkirali se, ali nismo znali plaća li se parking. Pošto smo informirani da se plaća, ušli smo u nekakav putnički ured gdje prodaju karte. Kaže moj zakoniti da nismo mogli naći automat, a prodavačica zblanuto kaže da kakav automat, nisu oni tako moderni. Popričali mi sa njom i debelim simpatičnim kontrolorom baš onako ljudski.
Promijenili smo 300 kuna za koje smo dobili nešto preko 4.500 dinara. Znači, 100 kuna je jednako 1.550 dinara. Tražili smo jedan lijek za kojega nam je rečeno da ga imaju u Šidu, a nismo znali koliko košta. Kad smo ga našli (uvezen iz Njemačke) naplatili su nam samo 600 dinara (40 kuna). Zaista jeftino.
Tržnica im je siromašna do Boga, za ne vjerovati. Nismo uspjeli naći sira i kajmaka, kažu nam da „nije pijačni dan“. Puna je nekakvih rutina, robe bez kvalitete, totalno demode i neukusno. Izlozi u trgovinama su isto tako siromašno i neukusno opremljeni. Interesantno je da skoro ni jedan artikl u izlogu nema cijenu. Uočljivo je da najviše ima baš tih trgovina robom, nekakvih agencija i mjenjačnica, kojih sam nabrojala deset, a nisam obišla sve ulice. Ima i dosta zlatara, ali ne znam da li išta prodaju, jer ljudi djeluju depresivno i siromašno. Uostalom,pročitala sam da je Šid grad u kojemu ima najviše samoubojstava gledajući cijelu Srbiju. Tu je stopa samoubojstava 46 na 100.000 stanovnika, dok je ta stopa u Beogradu 9,72.
Nakon kupovine lijekova i obilaska trgovina u kojima nismo ništa kupili, jer nismo ni imali nikakav izbor, krenuli smo u potragu za ručkom. Prije nekoliko godina jeli smo odličnu hranu u Grill restoranu Merak. Našli smo ga, i baš sa guštom naručili srpske specijalitete Leskovačke uštipke(roštilj meso, sir kačkavalj, slanina, bijeli luk i paprika prženi kao uštipci) i punjenie ražnjiće ( svinjsko meso, slanina, sir kačkavalj, šampinjoni). Nije za vjerovati da smo te obilate i ukusne delicije, dva piva, šveps i dvije velike porcije ćevapa (za doma) platili oko 2.000 dinara, što prevedeno znači sto trideset kuna.
Pri povratku doma, na Srpskoj granici nisu nas ni pogledali, samo su mahnuli rukom i pozdravili sa „do viđenja“. E, ali na Hrvatskoj EU granici ne može tako. Najprije nam policajac uzima osobne karte, provlači ih kroz tamo neke (valjda) skenere i pogleda dugim pogledom. Jedna namrgođena gospođa do njega pita imamo li što za carinu, a ja joj kažem da imamo samo 20 ćevapa. Ne vjeruje gospođa i zamoli da stanemo sa strane i otvorimo gepek. Moj zakoniti joj pruža osobne i otvara auto, a ona odjednom sva ozarena pita: A što vam je Zvonimir Musa. Mi uglas povikasmo: sin! Raznježila se gospođa, ma rastopila se od miline i govori kako joj je bio šef i kako je to najbolji čovjek kojega zna. Strašno joj je žao što nas je stavila sa strane, da je znala tko nam je sin, znala bi da to nije potrebno. Mi cvjetamo, smješkamo se i zahvaljujemo gospođi. Krenusmo, a ona potrča za nama, uhvati se za otvoreni prozor i viče da joj pozdravimo šefa. Ma dobro smo i prošli (iako zbilja ništa nismo imali), jer kad smo išli zadnji put, sin je nagovarao carinike da pretraže i nas i čitav auto, ali ljudi pametni i nisu ga poslušali.
A u Zagrebu, kažu, cirkus i maškare.

 



lijepa-nasa @ 15:28 |Isključeno | Komentari: 0
Brojač posjeta
1609277
Arhiva
Index.hr
Nema zapisa.