Blog
subota, ožujak 17, 2018
!7. ožujka 1914. godine umro je Antun Gustav Matoš, boemska pjesnička duša, novelist i esejist, središnja  osoba hrvatske moderne, hrvatski pjesnik izrazito domoljubnih stavova  zbog kojih ga obožavam.

Prije više od stotinu godina pisao je kao prorok, sve što je Hrvatsku zadesilo u njegovim je djelima. Vizionarski piše: ''Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno. No, na čudan način oni postupaju s njima. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom, Englezi  ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju kao najveće nacionalno bogatstvo.''

Da, da, radi toga „nacionalnog bogatstva“ ljudi iz Hrvatske bježe glavom bez obzira, s čvrstom odlukom da se više nikad ne vrate u ovaj „tamni vilajet“. Bježi se iz cijele zemlje, ali Slavonija je najviše uništena i opustošena. Pronašla sam pripovijed jednog mladog Slavonca od Đakova,  i plakala sam kao dijete dok sam čitala. Stvarno sam gnjevna i ogorčena,  i što je najstrašnije, potpuno bez nade. Lako je za mene, ali ova tužna mladost ne zaslužuje ovakvu zemlju, i ovakvu sudbinu!

„Suza u oku.....mater im lopovsku
Izljubio sam rano jutros moju Vesnu i djecu. Prijatelj me, iz moje slavonske prašine, vozi na zagrebački aerodrom zanimljivog imena. Imena koje je postalo sinonimom za odlazak naših ljudi na daleki put. Na put za kruhom i dostojanstvom. Daleko od kuće, od toplih grudi moje žene, daleko od mog šora i dugih redova kukuruza. Vozimo se tako, prijatelj i ja iz našeg Đakova prema metropoli svih Hrvata. U tišini. Tu i tamo, otrgnut od života i ručica mojih sinova, pustim suzu. Pa sve pazim da on ne vidi. A onda s radija krene tambura, k’o da ju je vrag u uši nanio.
„Sve prođe, kažu sudbina, al’ ostaje sjena od sjećanja…“
Auto klizi, nosi me dalje od malih plavih očiju koje mi život znače, od očiju koje sam toliko čuvao, od sinova koji ne mogu razumjeti zašto tata s Franje Tuđmana mora letjeti u tuđinu, zašto je zlatnu i mirisnu zemlju prodo crvenokosim Nizozemcima, zašto s njima sutra neće na nedjeljnu misu. Mislim na njih, kako će sutra u onim bijelim košuljicama u katedralu? Bez mene. Kako će, ljubavi moje, bez mene?
Plačem. A prijatelj vozi i šuti. Sve prođe? Kaže pjesma. A zašto nikada ne prođe vladavina lopova koji su me na ovo prisilili? A zašto ne prolaze loši učenici i ponavljači koji su namjerno i planski uništili ratara? Zašto ne prođe doba feudalaca, majku im …?
Prijatelj šuti, auto klizi kraj groblja. Tu leže moji ljudi koji su srca dali za svoj kukuruz, za svoje žito i kruh moje djece. Tu spavaju hrvatski junaci, moji momci iz razreda, draga lica s maturalca, koji nikada neće više našim šorom hodati. A neću možda ni ja, sunce ti jebem i sudbini, sunce ti krvavo jebem i životu kad ne mogu stariti s mojom djecom i ženom koja me voli.
Prijatelj i ja šutimo. Tambura cvili o prolaznosti i sjeni od sjećanja. A sjećanja će, dragi moj prijatelju, Slavonca ubiti. Sjećanja na bijele nedjelje, na zabave u Domu kulture, na Vesninu crvenu haljinu i podignutu kosu, na strah s kojim sam joj prišao, na srce plaho u grudima. Dok me auto vozi na Tuđmana, plačem od sjećanja, a glas me majčin odjedanput iznenadi: „Sine, nemoj u Irsku, ostani tu, svi su tvoje ovdje. Sve je tvoje tu. Nema tog novca koji će tvojim sinovima nadoknadit oca, nema te love koja plati ljubav i subotnja jutra u našem dvorištu, ne moš’ sine ljubav kupiti.“
Auto klizi, a u meni srce se zgrčilo. Odjedanput, prijatelj, moj vjeran pas, tek smo kućice prošli, okrene auto preko sedam crta, tri put farbanih. A tek platili, Francuzima, Izraelcima ili čije su već te ceste. Pogledam ga, on me za ruku uhvati:
„Brate, idemo mi kući, jebeš aerodrom Tuđman“, prvo što je u dva sata prozborio.
„Da joj javim SMS-om? Ubit će me Vesna.“
„Neće, razumijet će, više joj vrijediš ti nego funte.“
I pojača moj Šima radio, a ono svira: „Sve prođe, kažu sudbina…“
„E sudbino, zajebali te moj Šima i ja! Evo nas među svoje, ipak će tata sutra s dečkima na misu, ipak će na sladoled. Zamisli, u ulicu Franje Tuđmana.“
Auto klizi, prijatelj i ja se smijemo, evo pred nama dragih polja, evo nas pred kapijom mojom. Vesna čula buku, pa na prozor izađe, širom otvorila oči, suze joj frcaju u nevjerici.
Tu sam ljubavi, ostajemo ovdje, pa makar krali. Pa ovi što kradu, dobro žive.“
„Nemoj tako, svatko ima svoj križ, svaki će lopov tko zna kada i kako platiti. De ti uđi, raskomoti se. I baci taj kufer, pa ćemo za ručkom napravit plan. Nek si se ti meni vratio. I neka ostaješ.“

Autor teksta: Zvonimir Matković

lijepa-nasa @ 16:19 |Isključeno | Komentari: 0
Brojač posjeta
1609106
Arhiva
Index.hr
Nema zapisa.