Blog
srijeda, ožujak 28, 2018
Nakon skoro pola godine prebivanja  u mome rodnom Vukovaru, lagano se  približava vrijeme povratka  u Neretvu, u Ploče.  Prije odlaska svakako sam željela još jednom otići na grob svojih roditelja.  Imam ja još puno rodbine čije je zadnje počivalište na posve drugom groblju, jer  u Vukovaru ima groblja k'o u priči.

Sjećam se još dok sam išla u Ekonomsku školu, kad bismo imali slobodni sat, a ja nisam naučila lekciju iz predmeta koji slijedi, otišla bih na to groblje u blizini bolnice, na  tzv.Šepudlu, sjela na grob jedne mlade djevojke za koju su pričali da se po noći diže iz grobnice, i tu učila.  To je jedno od najstarijih  u gradu Vukovaru, ali  kod vatrogasnog doma nalazi se još jedno staro  katoličko groblje, gdje imam pokopane članove obitelji. Imamo u gradu, naravno, i pravoslavno groblje, ali i  Židovsko.

Današnje novo gradsko groblje Dubrava sastoji se od nekoliko cjelina, ali cjeline nisu po nacionalnoj osnovi.  Dakle, na Dubravi je gradsko groblje gdje se sahranjuju vukovarski pokojnici svih vjera i oni bez vjere;  imamo  Memorijalno  groblje hrvatskih branitelja koje je spojeno  sa  grobljem bijelih križeva, njih čak 930, koji su postavljeni na mjestu masovne grobnice. Uz grobove branitelja nalaze se i prazna mjesta koja čekaju mrtve i nestale branitelje.

A cijeli taj ogromni kompleks  mi Vukovarci  zovemo Bugarsko groblje, po  poginulim bugarskim vojnicima  koji su tu pokopani. U Drugom svjetskom ratu borili su se na strani antifašističke koalicije, a stradali su (od Njemaca)  u završnim operacijama na kraju rata.  Na tome mjestu pokopano je 1027 bugarskih vojnika. I prije gradnje ovog spomenika iz 2016., u čast palim bugarskim vojnicima, bugarsko vojno groblje u Vukovaru obilježeno  je davne 1965. godine. Srbi su obilježje  srušili tenkovskom granatom tijekom Domovinskog rata.  Zadivila me briga Bugarskih vlasti jer  njihovo Ministarstvo obrane ni danas, nakon više od 70 godina ne zaboravlja  svoje vojnike, svoje  građane. Napravili su im i financirali spomen kosturnicu  gdje je zabilježeno ime i prezime svakog poginulog Bugara. I uvijek je svježi buket cvijeća na tome spomeniku,  koji  je Grad Vukovar proglasio kulturnim dobrom.

S tugom sam se prisjetila odnosa (svih) Hrvatskih vlasti prema svojim građanima, vojnicima i civilima  poginulim tijekom II. Svjetskog rata. Po cijeloj Sloveniji i po dijelovima  Zagreba  razasute su kosti ljudi koji su imali svoje ime i prezime, koji su bili nečija djeca, muževi, očevi….. Nikoga nije briga, nema govora o tome da se otkriju  te masovne grobnice, a pogotovo da se identificiraju. Surovo, bez milosti i osjećaja Hrvatska i Hrvati okreću glavu od desetina tisuća tih mrtvih sugrađana.

Bože moj, hoće li ikada na vlast u našoj Domovini doći ČOVJEK! Ja to sigurno neću doživjeti.

S tim tužnim mislima po vedrome, toplom, sunčanom danu prošetala sam malo  po gradu, razmišljajući  o njegovoj sudbini. Kao što se danas neki Hrvatine busaju u junačke grudi,  i dok uništavaju i kradu Hrvatsku,  pričaju o svojoj velikoj ljubavi za nju, tako su isto neki drugi ljudi, nemilosrdno  razarajući  91. Vukovar pričali su da je to njihov grad koji silno vole.

U šetnji sretoh i dragog prijatelja iz najmlađih dana, poznatog vukovarskog  branitelja Daniku Rehaka Mongola pa smo malo sjeli i obnovili dane zajedničke prošlosti i ono što nas čeka.

Ali to je neka druga priča!
























lijepa-nasa @ 23:44 |Isključeno | Komentari: 0
Brojač posjeta
1609106
Arhiva
Index.hr
Nema zapisa.